Iz sunčane Seville u Zagreb ju je prije gotovo 20 godina dovela ljubav, ali ne ona na koju biste možda prvo pomislili. Lourdes León najprije je u Hrvatsku stigla zbog ljubavi prema jezicima, kulturi i želje da upozna jedan slavenski jezik, a tek je potom upoznala Zagrepčanina koji će postati njezin suprug. Danas je Zagreb njezin dom, a Španjolska zemlja kojoj se uvijek vraća. U međuvremenu je od profesorice španjolskog na Filozofskom fakultetu postala poduzetnica i pokrenula vlastiti Institut za španjolski jezik i kulturu.
Njezina priča pritom nije samo priča o učenju jezika, već o stvaranju života između dviju kultura. O tome svjedoče i njezina djeca koja bez problema prelaze iz hrvatskog u španjolski te poznaju zagrebačke ulice jednako kao i one seviljske. S Lourdes smo razgovarali o preseljenju u Hrvatsku, poduzetništvu, obitelji, odgoju djece između dviju kultura, razlikama hrvatskog i španjolskog mentaliteta te o jednoj vrijednosti koju smatra temeljem uspješnog i ispunjenog života – slobodi.
Od profesorice španjolskog do vlasnice vlastitog instituta. Kako je nastala ideja za pokretanje Instituta za španjolski jezik i kulturu u Zagrebu?
Nakon dvije godine rada na Filozofskom fakultetu upoznala sam čovjeka koji je danas moj suprug. Budući da je projekt lektorata na kojem sam radila mogao trajati najviše tri godine, a željela sam vidjeti kamo će nas naša veza odvesti, počela sam tražiti mogućnosti koje bi mi omogućile da ostanem u Hrvatskoj, a pritom zadržim svoju financijsku neovisnost.
Po čemu se vaš način rada razlikuje od klasičnih škola stranih jezika i što polaznici mogu očekivati kada dođu učiti španjolski kod vas?
U našoj školi primjenjujemo istinski komunikacijsku metodu jer se od prvog dana, neovisno o stupnju, govori isključivo španjolski. Zahvaljujući tolikoj izloženosti ciljnom jeziku, polaznici napreduju brže i već nakon četiri-pet tjedana sposobni su samostalno održati kratke prezentacije. Primjenjujemo kombinaciju različitih metoda, pri čemu posebnu pozornost posvećujemo suradničkom radu među polaznicima. Kroz takav rad uspješno izvršavaju zadatke koji oponašaju stvarne komunikacijske situacije. S druge strane, naš sustav ispravljanja pogrešaka polaznicima daje alate pomoću kojih razvijaju sposobnost samostalnog uočavanja i ispravljanja vlastitih pogrešaka, umjesto da im profesor odmah ponudi gotovo rješenje. Takav pristup povećava njihovu sigurnost i potiče ih da se sve spontanije izražavaju na španjolskom, kako u učionici tako i izvan nje.
U Institutu predaju izvorni govornici. Koliko je važno učiti jezik od profesora kojima je španjolski materinji jezik? Je li teško pronaći takve profesore?
Kada pohađate nastavu koja se u cijelosti odvija na jeziku koji želite naučiti, maksimalno iskorištavate sat, vlastiti trud, vrijeme i novac koji ulažete. Od prve do posljednje minute morate biti usredotočeni na razumijevanje profesora i drugih polaznika, ali i na vlastito izražavanje na španjolskom i to brzinom koja odgovara prirodnom razgovoru. Tradicionalna metodologija temelji se na objašnjavanju gradiva na hrvatskom, nakon čega slijede kontrolirane vježbe na španjolskom. Takve su vježbe prilično udaljene od razgovora s kojima će se polaznik susretati izvan učionice, a istodobno smanjuju njegovu izloženost španjolskom jeziku.
Mi smo taj pristup okrenuli: kod kuće polaznici rade kontrolirane vježbe. Primjerice uvježbavaju glagolska vremena ili koriste rječnik, dok na nastavi sve to primjenjuju kroz razgovor. Osim toga, profesor kojem je španjolski materinji jezik ne prenosi samo jezik nego i kulturu. Na nastavi se sasvim prirodno pojavljuju formalni i neformalni izrazi, anegdote koje odražavaju običaje njegove zemlje, pa čak i savjeti o tome što posjetiti ili kako se snaći u tamošnjem društvu. Teško je pronaći profil profesora kakav mi tražimo, jer su naši kriteriji vrlo specifični: tražimo izvornog govornika španjolskog koji je stručnjak za poučavanje jezika i koji pritom ima istinski poziv za rad u nastavi. Takvih nema mnogo i zato su pravo blago.
Uče li Hrvati španjolski i koji su najčešći razlozi? Jesu li to putovanja, posao, kultura, ljubav prema Španjolskoj, želja za životom tamo ili nešto sasvim drugo?
Najčešći razlog za učenje španjolskog jest osobni interes i zadovoljstvo, a ne obveza. Upravo zato na našim satovima vlada opuštena atmosfera, a zajednički interes polaznika jest upoznavanje kultura španjolskog govornog područja kroz sam jezik. Hrvati vole putovati, uživati u glazbi, gledati serije i filmove u originalu te kušati našu gastronomiju. A zašto ne – možda se i zaljubiti. Posljednjih godina primjećujem i sve veći broj Erasmus studenata koji žele otići u Španjolsku, pa čak i ondje odraditi stručnu praksu, što mi se čini vrlo zanimljivim iskustvom.
Što vam je bio najveći poslovni izazov otkako ste pokrenuli vlastiti institut i je li bilo trenutaka kada ste pomislili da ste možda krenuli prevelikim korakom?
Kao i mnogima, pandemija Covida bila nam je velik izazov. Srećom, snažna povezanost koju imamo s našim polaznicima potaknula nas je da osmislimo sustav dodatnih konzultacija kroz koji smo besplatno pomagali onima koji zbog osobnih ili poslovnih razloga nisu mogli redovito pratiti nastavu. Taj se sustav pokazao toliko uspješnim da ga primjenjujemo i danas. Svaki naš polaznik ima dva profesora: jednog koji vodi redovnu nastavu i drugog koji mu tijekom cijele akademske godine pruža individualiziranu podršku.
Kada biste morali izdvojiti jednu stvar zbog koje biste nekome preporučili da počne učiti španjolski, što bi to bilo?
Da se zarazi našom vedrinom. Jedna od temeljnih odlika kultura španjolskog govornog područja pozitivan je stav prema životnim nedaćama i sposobnost uživanja u malim stvarima s ljudima koji su nam važni. Viva la vida, zar ne?
Iz Španjolske vas je u Hrvatsku dovela ljubav prema jednom Zagrepčaninu. Kako ste se osjećali kada ste prvi put odlučili ostaviti svoj život u Španjolskoj i došli živjeti u Hrvatsku?
Zapravo sam u Hrvatsku došla zbog ljubavi, ali ljubavi prema Hrvatskoj, jer sam svog supruga upoznala tek nakon što sam već dvije godine živjela u vašoj prekrasnoj zemlji. Hrvatska je u Španjolskoj vrlo poznata po svojoj prirodi i povijesti. Osim toga, moje područje unutar filologije jest lingvistika i željela sam naučiti jedan slavenski jezik – ali na mjestu gdje ipak nije previše hladno! Prije dolaska u Hrvatsku već sam živjela u nekoliko zemalja, kako u Europi tako i izvan nje, pa mi preseljenje ovamo nije predstavljalo težak proces prilagodbe.
Ima li nešto u Hrvatskoj što vam je od prvog dana bilo blisko i poznato, a na što ste se, s druge strane, teško naviknuli nakon života u Španjolskoj?
Dijelimo prekrasnu i bogatu mediteransku kulturu, pa mi je važnost koju pridajete uživanju u dobrom društvu, uz dobro vino i odličnu hranu, vrlo bliska – gotovo kao da je riječ o sestrinskim tradicijama. Najteže mi pada nedostatak sunca tijekom zimskih mjeseci, pa s obitelji organiziram kratke izlete u potrazi za suncem, najčešće u Dalmaciju ili u moju rodnu Sevillu.
Imate dvoje djece koja odrastaju uz hrvatski i španjolski jezik. Koliko vam je važno da poznaju oba jezika i kulture te da jednako osjećaju pripadnost i hrvatskoj i španjolskoj strani svoje obitelji?
Moj je suprug „posvojeni Andalužanin“, a činjenica da oboje iskreno cijenimo i volimo kulturu onog drugog pokazala se ključnom kako bismo kao tim djeci prenijeli oba jezika i obje kulture. Vjerujemo da je moguće, pa čak i poželjno, razvijati više kulturnih identiteta, jer to čovjeka obogaćuje. Kada moja djeca u nekom parku u Sevilli kažu da su iz „Zagreba“, lokalci ih znaju pitati „a koji je to kvart?“, jer ih zbog njihova naglaska uopće ne doživljavaju kao strance. Savršeno se snalaze u uličicama Seville, ali jednako tako poznaju povijesne kutke Zagreba. Znaju se prepustiti valovima na plažama Cádiza, ali se jednako tako osjećaju dijelom vaših mediteranskih uvala.
Postoji li trenutak kada vas djeca iznenade nekom hrvatskom riječju, izrazom ili navikom pa shvatite koliko su zapravo usvojili hrvatsku kulturu i način života?
Oboje vole snijeg! Moja djevojčica kaže da je „purgerica“, oboje govore „kaj“, zbog njih sam naučila izgovoriti naziv čokoladica „Životinjsko carstvo“ – zar stvarno nije moglo imati neko jednostavnije ime? – i piju Cedevitu!
Nakon gotovo 20 godina u Hrvatskoj, što je ono zbog čega danas možete reći da ste ovdje kao kod kuće?
Poznajem i obožavam svoje susjede, učiteljice svoje djece, roditelje njihovih prijatelja, imam svoj kvartovski kafić i svoju „kumicu“ na placu. I dalje imam krug prijatelja koje sam stekla kada sam tek došla, proširila sam ga prijateljima svog supruga, a s obitelji koju sam stvorila dobila sam na životnoj lutriji. Obožavam vašu zemlju, iznimno sam zahvalna na svemu što mi je pružila i osjećam je kao svoju.
Koje su, iz vašeg iskustva, najveće razlike između Hrvatske i Španjolske u mentalitetu, načinu života, odnosu prema poslu i obitelji…?
U Španjolskoj imamo vrlo snažan osjećaj zajedništva, čak i prema potpunim strancima. Ako netko trči kako bi stigao na autobus, nekoliko će putnika zamoliti vozača da ga pričeka ili će mu pridržati vrata. S druge strane, mi ne šutimo ni pod vodom – razgovaramo o svemu i sa svima. Za uživanje u životu ne postoji dobna granica: možete vidjeti nekoliko generacija zajedno u tapas baru ili na piću, bilo u jedan poslijepodne ili jedan ujutro.
Razmišljate li ikada o povratku u rodnu Sevillu? Kada danas odete tamo, osjećate li je i dalje kao svoj dom?
Suprug i ja voljeli bismo se preseliti u Andaluziju kada djeca budu starija, ali zasad nam je ovdje jako dobro. U Španjolsku odlazimo vrlo često, ukupno otprilike dva mjeseca godišnje, pa nikada nisam osjećala neku emocionalnu udaljenost. Kada si iz Seville, nikada ne prestaješ biti Sevillanac. Ti si miris njezina cvijeta naranče- azahar, intenzitet njezine svjetlosti, okus njezinih tapasa i radost njezinih uličica. To vam je kao s Dalmatincima – oni uvijek nose more sa sobom, zar ne?
Kako uspijevate uskladiti obiteljski i poslovni život, posebno kada ste istovremeno majka, poduzetnica i osoba koja vodi vlastiti institut?
U našoj kući suprug mi ne „pomaže“ s obvezama, nego ih dijelimo pola-pola. Međusobno podržavamo i poštujemo svoje profesionalne karijere te nastojimo provesti što više kvalitetnog vremena s naša dva blaga. Kod nas nema „baka servisa“ – samo timski rad i pažljiv odabir poslovnih projekata kako nam posao ne bi oduzimao kvalitetu obiteljskog života.
Što ste o poduzetništvu naučili na teži način i postoji li neka pogreška ili odluka iz poslovnog života koju danas gledate potpuno drugačije nego prije nekoliko godina?
Srećom, nakon prvog lošeg iskustva s poslovnim partnerstvom upoznala sam svoju sadašnju poslovnu partnericu, s kojom surađujem već 15 godina. Mislim da treba naučiti birati osobu koja dijeli istu viziju projekta i iste vrijednosti kao i vi.
Na probleme sam počela gledati potpuno drugačije kada sam prvi put ostala trudna. Promjena je bila trenutačna: odjednom je najvažnije bilo da moja djevojčica bude zdrava, a sve ostale situacije postale su vrlo sporedne. Ti su prioriteti ostali isti sve do danas.
Što danas za vas znači biti uspješna žena? Je li uspjeh vezan uz poslovne rezultate i karijeru ili se s vremenom vaš pogled na uspjeh promijenio?
Moji baka i djed, neka počivaju u miru, usadili su mi uvjerenje da žena treba biti financijski neovisna, a isti sam primjer vidjela i u vlastitoj majci. Ta mi je vrijednost iznimno važna jer, ako odlučite biti s nekim, onda ste s tom osobom zato što to doista želite, a ne zato što nemate drugog izbora. Odnos u kojem su obje osobe neovisne nužno se temelji na međusobnom poštovanju. Upravo je to ono što mene čini sretnom ženom: sloboda. Izabrala sam biti sa svojim suprugom, izabrala sam biti majka, izabrala sam doći u Hrvatsku, ostati ovdje i razvijati svoj projekt.