„Amajlija“ je za Lu Jakelić mnogo više od nove pjesme – ona je svojevrsni ulaz u novi, prošireni umjetnički svijet koji glazbu povezuje s pokretom, slikom, atmosferom i simbolikom. Pjesma je, kako kaže, doletjela gotovo u cijelosti, a njezin naslov govori o stvarima, ljudima i trenucima kojima se vraćamo kako bismo pronašli sigurnost, vjeru i dobar osjećaj. Tu ideju Lu sada širi i na pozornicu, pa će 7. listopada u zagrebačkom Boogaloou, u sklopu Playbox Shorts Film Festivala, predstaviti koncert u kojem će glazba dobiti novu vizualnu i scensku dimenziju, uz plesače, veliki bend i bogatu produkciju.
Uoči nastupa razgovarali smo s Lu o inspiraciji iza „Amajlije“, njezinoj fascinaciji plesom i filmom, novom umjetničkom erom i svijetu koji upravo gradi oko svoje glazbe.
Postoje pjesme koje nastaju dugo i promišljeno, a postoje i one koje jednostavno „sjednu“ u pravom trenutku. U koju kategoriju pripada „Amajlija“ i što ti je prvo došlo – melodija, tekst ili osjećaj?
Ona je doletjela; sjela u moju maštu i interpretaciju. Snimila sam je na snimač i već istog tjedna smo radili na njoj. Te instantne iskre inspiracije donose i akciju, sigurnost. Baš sam bila sigurna od prvog tona da je stigla kompletna! Rijetko je to, pa mi je drago i proces je fenomenalan.
Naslov „Amajlija“ sam po sebi nosi neku simboliku. Što za tebe predstavlja ta riječ i zašto si baš nju odabrala za naslov pjesme?
Amajlije su sretne stvari, ljudi ili itemi koje nosimo uz sebe kako bismo se osjećali dobro i imali vjere. Sviđa mi se značaj, imam i sama svoje koje nosim u torbi, a to su naravno i ljudi koji me liječe i uče da budem bolja i zadovoljna sama sa sobom.
S novim albumom očito dolazi i svojevrsno proširenje tvog umjetničkog svijeta. Koliko danas uopće razmišljaš o glazbi kao o cjelokupnom iskustvu koje uključuje zvuk, pokret, sliku i atmosferu?
Oduvijek tako razmišljam i vidim, ali realno, kad radiš samostalno, za to je potrebno puno: financija, rada na sebi, logistike, ljudi koji ti mogu pretvoriti ideju u realnost. Proces je, uopće nije bajan, idealan i lagan. Ali je veličanstven i pun obilja kada ideš iz pozicije manjka i moraš stvoriti nešto ni od čega. Velika produkcija me sve više zove i događa se i tak svijet polako. Kod nas je to sporo i skupo, ali trudim se i jedva čekam biti adekvatna za sve.
U spotu predstavljaš plesače kao važan dio svog kreativnog tima. Što se dogodi s pjesmom kada joj kroz pokret dodate još jednu vrstu emocije i priče?
Mislim da se priča ili pjesma doslovno materijaliziraju. Oduševljena sam plesom, pogotovo suvremenim, oduvijek. Volim kako intenzivira dojam i ono visceralno u nama kada slušamo glazbu. Baš sam radosna da će u Boogaloo-u plesači uz mene sve podići na svjetsku razinu.
Koncert u Boogaloou dio je Playbox Shorts Film Festivala. Kako ti se sviđa ideja povezivanja glazbe i filma i postoji li neki film, redatelj ili vizualni svijet koji te posebno inspirira?
Jako mi se sviđa. Uvijek kažem, da nisam u glazbi, bavila bih se filmom, odnosno bila iza kamere i na setu. Jako volim montažu i sama radim gotovo sve svoje behind the scenes sadržaje. Oduvijek volim magičan svijet, mističan, pa i takve filmove. Recimo redatelji poput Jamesa Camerona, Griffina Dunnea, Tima Burtona, Chrisa Columbusa…
Iza tebe je niz različitih koncertnih iskustava, od rasprodanih klupskih nastupa do velikih pozornica. Postoji li neki trenutak s nastupa koji ti se posebno urezao u pamćenje i kojem se često vraćaš?
Nastup s Parnim Valjkom u pulskoj areni, Amirom Medunjanin u zagrebačkoj, vlastiti veliki koncert u Petom Kupeu, Saxu… formativna iskustva velike publike i dimenzije zvuka i logistike turneje. Ali nisu tu samo veliki koncerti. Rado se sjetim klubova i “pankerski” odrađenih svirki gdje sam dobila prve potvrde, npr. u Kninu, Virovitici, Ludoj kući u Zagrebu…
Kada bi svoju novu glazbenu eru trebala pretvoriti u jednu boju, jedan miris ili jedan osjećaj – što bi „nova Lu“ bila?
Boja polarnih svjetala s mirisom tamjana.
Foto: Borna Meter
