Prema posljednjim istraživanjima u Sjedinjenim Američkim Državama, gotovo 50% bračnih parova otišlo je na savjetovanje u nekom trenutku svoje veze. Parovi obično započinju terapiju za parove otprilike 4 godine nakon ulaska u vezu. Najveći postotak parova u bračnom savjetovalištu u braku je između 3 i 5 godina, a mnogi kažu da bi voljeli da ne čekaju toliko dugo na početak.
Upravo zbog ovog fenomena, ali i činjenica da danas psihoterapija nije tabu tema te mnogi pojedinci, ali i parovi odlaze na nju kako bi dobili odgovarajuću pomoć, mi smo razgovarali s Lucijom Milas. Lucija je terapeutkinja psihoterapijskog pravca logoterapija i egzistencijalne analize, članica Hrvatske komore psihoterapeuta te je završila program obrazovanja Propedeutika psihoterapije.
Uvijek je dobar trenutak za otići na psihoterapiju
„Iz moje osobne perspektive, uvijek je dobar trenutak za otići na psihoterapiju, bilo individualnu, bilo partnersku. Jer najčešće postoje neka područja koja bismo voljeli bolje razumjeti i lakše se s tim nositi. Kako se kaže “prevencija je pola zdravlja”, tako bih i u ovom kontekstu rekla da je važno potražiti pomoć dok ne postane prekasno, dok nije načinjeno previše štete”, priča nam za početak. Kada govorimo o tome kada znati da je došao pravi trenutak za psihoterapiju, objašnjava nam da se ne radi o jednom trenutku ili situaciji već o nečemu što traje duži period. To su najčešće komunikacijski problemi, izbjegavanje, emocionalno udaljavanje, neslaganje oko ključnih pitanja, stalni osjećaj nezadovoljstva. Ako par ne zna ugasiti iskru koja tinja, ona često brzo preraste u požar. Muškarci i žene se često vrte u ludom krugu zato što ne razumiju u čemu je istinski problem. Psihoterapija im u tome može pomoći.
„Zajednički i samovoljni dolazak oba partnera na partnersku terapiju je važan pokazatelj koji govori kako je oboma stalo – ili da se odnos poboljša ili da se rastanu u miru sa što manjim posljedicama na njih, djecu (ako ih partneri imaju) i njihovu okolinu. Stvari se ne moraju raščistiti i svatko može ostati pri svom stavu. Ali psihoterapija može pridonijeti tome da navedeno bude u ljubavi i razumijevanju”, ističe Lucija.
Većina parova izvješćuje da im je terapija pomogla poboljšati njihov odnos
Na pitanje kako partnerska psihoterapija može pomoći parovima da poboljšaju svoju komunikaciju i razumijevanje, govori nam kako učinkovitost terapije varirat će ovisno o specifičnim pitanjima koja se rješavaju, pristupu terapeuta i predanosti para procesu. Osim toga, neki parovi možda nisu spremni ili voljni napraviti promjene potrebne za poboljšanje svog odnosa. Važno je napomenuti da terapija može biti emocionalno intenzivna i zahtijevati vrijeme, trud i posvećenost oba partnera. Ipak, prema istraživanjima većina parova izvješćuje da im je terapija pomogla poboljšati njihov odnos i bolje razumjeti sebe i svog partnera.
Niti jedan problem ne nastaje preko noći. Tako se preko noći ne može niti riješiti, ali generalno partnerska terapija može pomoći parovima da ponovno uspostave svoju vezu i nauče nove načine komunikacije i međusobnog razumijevanja. Postoje različite psihoterapijske tehnike, ali generalno terapeut radi na način da omogući siguran prostor u kojem si partneri mogu reći svoje emocije i potrebe bez prekidanja, da ih druga osoba aktivno sluša i reflektira te se uče svjesnije, mirnije i konstruktivnije komunicirati, objašnjava nam nadalje Milas.
Partnerska terapija nije čarobni štapić
Važno je znati da partnerska terapija nije čarobni štapić. Ona zahtijeva puno rada i predanosti oba partnera, a nije uvijek moguće spasiti odnos kaže Milas. „Iako je načelno stajalište da pomognemo da se održi partnerski odnos, ako to obje strane žele, u određenim situacijama treba postaviti granicu. Ako je narušenost odnosa prevelika te je došlo do točke nakon koje više nema povrata, tada nije dobro ustrajati u nastojanju da se održi veza. Takav odnos nikome ne čini dobro niti se u njemu može rasti”.
Također nas je zanimalo postoji li sa psihološke strane razlika kada par stupi u brak, odnosno mijenja li se mindset ljudi, njihove navike i razmišljanja. „Velika je razlika u odnosu kada smo u stadiju romantične zaljubljenosti i kada uđemo u sljedeću fazu u kojoj uviđamo da partner nije tako savršen kako se nama činilo. Više ne radimo toliko kompromisa sa svoje strane pa ni mi drugoj osobi nismo toliko savršeni kako im se činilo kada su se zaljubili.
Kod većine parova osjetna promjena nastaje onog trenutka kad odluče dulje vrijeme biti zajedno. U knjizi Kako dobiti ljubav koju želite, autori Harville Hendrix i Helen LaKelly Hunt pišu da kada završava romantična zaljubljenost, počinje borba za prevlast. Čim partneri kažu “zaručimo se” ili “vjenčajmo se”, zaigrani, primamljivi ples udvaranja približava se kraju, a partneri počinju priželjkivati više od nade za osjećajem sretnog povezivanja i uživanja u životu. Neka od tih očekivanja su svjesna, ali većina ih je skrivena od svijesti.
Kada uđemo u brak i vidimo da to nije bajka kako smo možda zamišljali, počinjemo vjerovati da partneri namjerno ignoriraju naše potrebe. Točno znaju sto mi želimo, ali nam odbijaju to pružiti. Kako se stvari pogoršavaju, mi smo sve neugodniji i mislimo da ćemo tako natjerati partnere da zadovolje naše potrebe. Ako budemo vikali dovoljno glasno i dugo, doći će i pomoći nam. Zauzimamo poziciju djeteta. Nismo na istoj strani nego se borimo i dokazujemo, vrtimo se u ludom krugu. Početno uzajamno oduševljenje preraste u borbu za prevlast.
Mnogi parovi imaju poteškoće i dolaskom djeteta
Imaju manje slobode, manje sna, brinu oko djeteta, nedostaje im vremena za sebe i partnera. Elisabeth Lukas u knjizi Sreća u obitelji tvrdi kako se onaj tko hoće biti voljen mora ponašati kao da je „dostojan ljubavi“. Svi mi imamo potrebu biti ljubljeni, ta je potreba utkana u nas. U braku partneri smatraju da druga strana treba ispuniti njihovu potrebu za ljubavlju. Opet i druga strana osjeća vlastitu ljubavnu glad. Svatko želi za sebe odrezati pravi komad kolača ljubavi. Često se u bračnoj terapiji čuje: „Moj partner(ica) izvlači iz mene ono najgore.“ Ono što se zapravo događa jest da se čovjek koji hlapi za ljubavlju, „koji uvijek ostaje kratkih rukava“, često ponaša kao odbijajući za ljubav. U partnerstvu treba krenuti od sebe, voljeti drugoga. To znači biti dostojan ljubavi. „Ako želiš razumjeti riječ sreća, moraš ju razumijevati kao nagradu, a ne kao cilj.“
Kada dođe do razmirica, često je problem u tome što nitko ne želi učiniti prvi korak da se stvari izglade. Oni koji su spremni za pomirenje čekaju i čekaju i na taj način se agonija samo produžuje. Svatko je „preponosan“ da prvi pruži ruku pomirenja. Partneri razmišljaju na način nagrađivanje/kažnjavanje: „Budeš li prema meni dobar, bit ću dobar prema tebi. Budeš li prema meni ogavan, bit ću ogavna prema tebi.“ Potpuno razumljivo, a u praksi bezizgledno. U ratu je nemoguće čekati dok netko bude prema nekome dobar pa da se prestane s onim „biti-ogavan“. Jedino izgledno je prestati biti ogavan bez obzira na to što neprijatelj poduzima.
Izlaz iz toga bio bi rad na svjesnom partnerstvu. Partneri se mogu povezati, razumjeti i izaći iz labirinta. No, jako je važno preuzimati odgovornost za sve što se kaže ili napravi. Na koncu, svatko se za svog partnera treba iznova odlučivati”, detaljno je objasnila.
Kvalitetan odnos ne nastaje sam od sebe
I za kraj Lucija poručuje da kvalitetan odnos ne nastaje sam od sebe, a da bi par opstao i potrajao, svakodnevno učimo komunicirati, raditi kompromise, otkrivati i verbalizirati vlastite potrebe, uočavati potrebe druge osobe, balansirati vrijeme u danu za sve što je potrebno te raditi na razumijevanju, zadovoljstvu, poštovanju i njegovanju sitnih i bitnih trenutaka radosti i sreće koje bi svaki par trebao imati.
Dobro je i osvijetliti kako svaka osoba nema jednak primarni jezik ljubavi. Prema Garyu Chapmanu postoji pet jezika ljubavi, a to su nježnost, darovi, usluge iz ljubavi, kvalitetno provedeno vrijeme i pohvale/priznanja. Važno je razumjeti koji je moj primaran jezik ljubavi, a koji od partnera. Mi prirodno dajemo ono što je nama primarno, ali možda to uopće ne dopire do partnera i obrnuto.
Važno je i njegovati zajedničko kvalitetno vrijeme, ali nužno je da svaki od partnera mora ima i vrijeme za sebe i bavi se aktivnostima koje voli. To nije uvijek lako uz djecu, posao i ostala zaduženja, ali je nužno za zdrav odnos. Partneri trebaju imati svoje odvojene, vlastite interese, hobije i prijatelje.
Za kraj bih rekla da se svaki dan možemo pitati:
- Kakav/a želim biti?
- Tko o tome odlučuje?
Ako nema osobne odgovornosti, odnos ne može rasti.
