Kao mala voljela sam priče o prinčevima i princezama koji se ožene i žive sretno i zadovoljno do kraja života. Sanjarila sam o krinolini, zlatnim cipelicama, loknastoj dugoj kosi, princu na bijelom konju i dječici koja će trčati i razdragano se smijati. Čim bi netko spomenuo vjenčanje moje su oči bile ogromne od uzbuđenja i odmah sam imala 3475 pitanja. Čak sam tri puta bila vjenčana kuma i brinula o organizaciji, gostima i totalno sam se uživjela. No, s godinama mi pomisao na vjenčanje, kao društveni fenomen koji se od vas očekuje, više nije toliko privlačna. Do sada se nisam udavala, a i sumnjam da ću to učiniti, jer ako se dvoje ljudi voli i sjajno funkcionira zajedno što može jedan dokument promijeniti zar ne?
Pa zašto onda pišem ovaj tekst? U nekoliko navrata bila sam na vjenčanjima i shvatila koliki je to beskrajni stres, prije svega za buduće supružnike, no i za njihovu rodbinu. Uopće me ne čudi što bolje stojeći ljudi angažiraju „Wedding agencije“ za organizaciju, jer obično se tijekom priprema mlada i mladoženja barem 5-8 puta posvade sa svojom užom i širom obitelji. Obično su to teme od „životnog značaja“ kao što je dilema ako se pozove tetu Baricu, a ona ne razgovara s tetom Ljiljanom, ali sin od tete Ljiljane je dobar frend od mladoženjinog ujaka, treba li ipak pozvati obje tete ili ne? I kako izbjeći da se ne počupaju i ne bude scena na vjenčanju?
Jedan od ključnih elemenata svake svadbe je hrana. Švedski stol ili servirana hrana? Ako su gosti npr. iz Dalmatinske zagore – odnosno starije bake, one švedski stol ne razumiju (ovo pričam iz iskustva). Poseban je doživljaj kad se radi o vjenčanju prave Zagrepčanke odrasle u Ilici, čiji tata svira u poznatom jazz kvartetu, a mladoženjin otac je obrtnik iz Dalmatinske Zagore. Iako je mladoženja rođen u Zagrebu i baš fini dečko, šira obitelj je onak’ malo „tradicionalnija“. Svaka čast i selu i običajima i tradiciji, no možete li zamisliti onak ‘ finu svadbu u Klubu književnika uz švedski stol i probrane delicije kao što su razna rižota, salate od tjestenine i slično? Gosti iz gore spomenutog kraja, kojima „nema tice do prasice“ u nekom su trenu postali gladni, no vidjela sam po licu mladoženjinog oca da sprema neko iznenađenje ! I bila sam u pravu, uletio je u jednom trenutku sa cijelim prasetom na pladnju i ponosno mi, kao kumi nudio praseće uho ili nožicu!
Na drugom vjenčanju mlada i ja sjedile smo u hladovini na prekrasnoj plaži, totalno uređene i mlada je naglas razmišljala treba li se zapravo udati ili ne. Ma voljela je ona svog dragog, ali je bila toliko umorna od svih priprema da joj je postalo sve svejedno i bila je na rubu živaca da pobjegne i sakrije se.
A kad se tek sjetim beskonačnih rasprava da se ne može mladoj zubima ispod haljine skidati podvezica i da nije baš ukusno vući na podij najpijanijeg lika na svadbi razdrljene košulje, veličine omanjeg slonića, čije lice izgleda kao da je u predinfarktnom stanju.
Treće vjenčanje na kojem sam bila kuma održalo se u vijećnici i jako me podsjetilo na tvorničku traku. Gomila ljudi silazila je niz stepenice, naša povorka se istovremeno penjala uz te iste stepenice, a matičarka je imala totalno nezainteresirani izraz lica. Kad smo ušli pogledala je tko je to došao, naravno rekla pogrešno ime i po zadatku izrecitirala tekst. Jako mi je nedostajalo digniteta na tom vjenčanju koji bi za mladence trebao biti jedan od najvažnijih dana u životu.
Vjerujem da ste i sami bili dijelom neke svadbe, te gungule, ludnice, nervoze, kalkulacija tko je koliko novaca poklonio i slično. Iako na kraju sve uvijek bude dobro, pitam se mogu li se vjenčanja organizirati malo jednostavnije i uz manje stresa ili bi ipak bilo najbolje pobjeći s dragim/dragom i vjenčati se negdje daleko, u miru i ljubavi?
Vaša Lucrezia B.
