„Mama, gledaj!“ Dijete drži crtež, kocku, kamen koji mu se učinio neobičnim ili jednostavno želi pokazati nešto što je njemu u tom trenutku silno važno. „Gledam“, odgovara roditelj. Samo što zapravo ne gleda dijete, gleda mobitel. Možda odgovara na poslovnu poruku, možda provjerava vrijeme, možda je samo otvorio obavijest koja je upravo zasvijetlila. Ništa dramatično nije dogodilo. Pa ipak, takvih „samo sekundu“ trenutaka u jednom danu može biti mnogo.
U prvom tekstu iz ovog serijala pisala sam o tome kako je ekran iz povremenog sadržaja prerastao u dio svakodnevice, pa se tako djeca „druže“ s njim uz doručak, u vožnji, dok čekaju, dosađuju se ili je vrijeme za smirivanje i uspavljivanje. No postoji i druga strana te priče o kojoj se mnogo rjeđe govori. Što dijete uči o ekranima promatrajući nas?
Možemo mu reći da odloži tablet dok jede, a istodobno čitati poruke uz ručak. Možemo tražiti da se samo zaigra, a onda u vlastitoj minuti praznog hoda automatski posegnuti za telefonom. Možemo mu objašnjavati da mobitel nije najvažniji, a desetak puta tijekom zajedničke igre pogledati je li nešto stiglo.
Djeca, osobito mala, ne uče samo iz onoga što im govorimo. Ne kaže se bez razloga da klinci upijaju kao spužve! Oni itekako promatraju kako živimo i tim promatranjem više nauče nego samo slušanjem riječi roditelja o tome kako je nešto dobro ili nije dobro.
Kada mobitel postane treći sudionik razgovora
Znanost je za male tehnološke prekide u odnosima pronašla i izraz – technoference, spoj riječi technology i interference. Ne odnosi se jednostavno na to da roditelj koristi mobitel, nego na trenutke u kojima tehnologija prekida ili mijenja neposrednu interakciju roditelja i djeteta.
Koliko takvi prekidi mogu biti važni pokušala je odgovoriti velika sustavna analiza objavljena 2025. u časopisu JAMA Pediatrics. Obuhvatila je 21 istraživanje i ukupno 14.900 sudionika iz deset zemalja, a bavila se upravo roditeljskim korištenjem tehnologije u prisutnosti djece mlađe od pet godina.
Rezultati su pokazali povezanost s nešto nepovoljnijim kognitivnim i psihosocijalnim ishodima, slabijim prosocijalnim ponašanjem i privrženošću te s većom količinom vremena koju su i sama djeca provodila pred ekranima. To ne znači da nekoliko provjera poruka na WhatsAppu uzrokuje razvojne teškoće. Ipak, kada se nalazi 21 istraživanja promatraju zajedno, roditeljska digitalna pažnja više se ne može smatrati sasvim nevažnim dijelom dječjeg okruženja.
Pedijatar prof. dr. sc. Milivoj Jovančević važnost interakcije roditelja i djeteta opisuje mnogo toplijim jezikom od onoga kojim govore statističke analize. Za njega se u tim običnim, svakodnevnim kontaktima događa jedan od najvažnijih procesa odrastanja.
“Neobično je važno sagledati cjelodnevni ciklus djetetovih aktivnosti. Odgovarajuća razina socijalizacije i interakcije s okolinom su preduvjet zdravog razvoja socijalne i emocionalne inteligencije. Važno je i vrijeme koje dijete provodi u interakciji s roditeljem iz koje uči što je dobro, a što je loše, što se smije i što se ne smije, što je etično, a što nije, kako se dijete osjeća i kako se osjeća netko drugi… To su trenutci kada roditelj pretače softver svoje duše u dijete, kada ono uči o svijetu oko sebe”, kaže dr. Jovančević.
Dijete iz odnosa s odraslom osobom uči kako izgleda razgovor, kako druga osoba reagira na njegov glas i izraz lica, što se događa kada nešto pokaže, što znači čekati da netko završi rečenicu i kako izgleda osjećaj da nas netko doista sluša.
Kada se u taj niz neprestano ubacuju poruke, obavijesti i provjere zaslona, nije presudan svaki pojedini prekid, nego važan postaje obrazac.
Pet sati na mobitelu, a dio toga i dok smo s djetetom
Posebno zanimljivo istraživanje objavljeno 2024. nije roditelje pitalo koliko misle da koriste mobitel, nego je njihovu uporabu tijekom osam dana pratilo s pomoću aplikacija na uređajima.
U istraživanju je sudjelovalo 264 roditelja beba u dobi od jednog do 12 mjeseci. Prosječno su koristili pametni telefon nešto više od pet sati dnevno, a tijekom vremena koje su provodili uz dijete bili su na telefonu više od petine tog vremena. Kada su istraživači zasebno pogledali majke i očeve, dobili su zanimljivu razliku: očevi su na telefonu provodili oko 24 posto vremena koje su bili uz dijete, a majke oko 28 posto. Majke su u ovom uzorku također značajno više koristile telefon tijekom vremena s djetetom, za slanje poruka i dijeljenje sadržaja, dok kod nekih drugih aktivnosti, poput društvenih mreža, igara ili korištenja telefona prije spavanja, takve razlike nije bilo.
Međutim, autori istraživanja ističu da nije svako korištenje mobitela jednako ni problematično. Nije isto ako roditelj fotografira dijete, dogovara liječnički pregled, razgovara s bakom putem video poziva ili ako pola sata bez prekida lista sadržaj koji nema veze s djetetom.
Mobitel je za mnoge roditelje istodobno posao, kalendar, obiteljska logistika, komunikacija s vrtićem, liječnikom, partnerom i širom obitelji. Za majku koja je veći dio dana primarni skrbnik može biti i veza s odraslim svijetom. Zato ni ovdje pitanje nije treba li roditelj mobitel jednostavno odložiti na osam sati, nego što se događa s našom pažnjom kada pokušavamo istodobno biti na dva mjesta.
Dijete vrlo brzo osjeti da mu se pažnja vratila, ili nije
Jedno eksperimentalno istraživanje iz 2025. godine pokušalo je upravo to uhvatiti u vrlo malom svakodnevnom trenutku. U eksperimentu su sudjelovale 52 majke i njihove bebe u dobi od pet do šest mjeseci. Majke su se s bebama najprije slobodno igrale, a zatim su u drugom dijelu zadatka morale odgovarati na standardizirane poruke na pametnom telefonu.
Dok su odgovarale na poruke, pokazivale su manju osjetljivost na dječje signale, na manji broj njih su reagirale, a reakcije su stizale sporije. Bebe su u toj fazi pokazivale manje pozitivnih emocija nego tijekom neprekinute igre. Zanimljivo je i da su se majke pokušavale prilagođavati djetetu – prekidale su ili mijenjale način korištenja telefona kada su primijetile njegovu reakciju. Dakle, ni ovdje priča nije jednostavna slika roditelja koji bulji u ekran i ne primjećuje dijete, nego stalno prebacivanje pažnje između dva svijeta
Ella Selak Bagarić, klinička psihologinja i zamjenica pravobraniteljice za djecu, ističe da upravo vrijeme stvarne dvosmjerne interakcije ima razvojnu vrijednost koju pasivni ekran ne može jednostavno nadomjestiti.
“Ovdje je važno naglasiti razliku između pasivnog gledanja i aktivnog korištenja ekrana. Pasivno gledanje oduzima vrijeme interakcijama akcija-reakcija s roditeljima, koje su ključne za razvoj jezika i empatije. Iznimka je interaktivno korištenje ekrana (npr. video-pozivi s bakom), koje potiče povezanost i ne smatra se štetnim vremenom pred ekranom”, ističe Selak Bagarić
U prvom tekstu serijala upravo smo kroz njezina objašnjenja detaljnije pisali o tome što se događa kada dječji ekran počne zauzimati mjesto razgovora, smirivanja i zajedničkog vremena. Ovdje vrijedi okrenuti perspektivu: vrijeme interakcije može nestajati i onda kada dijete uopće nema uređaj u ruci. Dovoljno je da ga ima odrasla osoba.
Ponekad su najvažniji upravo oni prekidi od minute ili dvije
Još je zanimljiviji nalaz istraživanja Sveučilišta Texas objavljenog 2024. godine u časopisu Child Development. Istraživači su tijekom tjedan dana kod 16 majki istodobno pratili stvarnu uporabu mobitela i govor koji su njihove bebe čule u prirodnom kućnom okruženju.
Dok su majke koristile telefon, količina govora kojoj su bebe bile izložene smanjila se prosječno 16 posto. No najveća razlika pojavila se kod vrlo kratkih korištenja mobitela, onih od samo jedne do dvije minute, tada je količina govora bila manja 26 posto. Dakle, obiteljski razgovor ne prekidaju samo dugi sati provedeni na telefonu. Ponekad ga više usitnjava mnoštvo kratkih „samo da ovo pogledam“ trenutaka.
To je ona vrsta prekida koju je teško uopće računati. Telefon zazvoni usred slaganja kocaka. Odgovorimo na dvije rečenice. Vratimo se igri. Zatim stigne još jedna poruka. Dijete počne pričati baš dok čitamo odgovor pa kažemo „pričaj, slušam te“. Tehnički doista slušamo, ali pogled, izraz lica i reakcija kasne za nekoliko sekundi. Za odraslog je to sitnica. Za malo dijete komunikacija se upravo od takvih sitnica i sastoji.
“Nažalost da, roditeljstvo u današnjim uvjetima je iznimno izazovno. Postoje brojna opterećenja i posvemašnji nedostatak vremena. Nerijetko se većina komunikacije s djetetom svodi na tehničke aktivnosti (hranjenje, njega, prijevoz, čuvanje), malo je vremena i energije za interakciju oči u oči, kada se stapaju duše roditelja i djeteta”, upozorava Jovančević.
Upravo zato nekoliko minuta zajedničke igre nije nužno malo. Ako je to jedno od rijetkih razdoblja dana u kojem dijete ima nepodijeljenu roditeljsku pažnju, način na koji ga provodimo dobiva sasvim drugu težinu.
„Znamo da je previše na mobitelu“! Ali čijem?
Odgajateljica djece rane i predškolske dobi Jelena Božić, koja s predškolskom djecom radi 19 godina, kaže da roditelji temu ekrana rijetko sami otvaraju. Najčešće se ona pojavi tek kada odgojitelji primijete teškoće ili promjene u ponašanju djeteta.
“Vrlo rijetko sami pokreću tu temu, ponajviše zbog osjećaja krivnje i srama. Obično temu otvaramo mi, odgajatelji, kada primijetimo navedene razvojne probleme ili probleme s ponašanjem. Tek tada, u povjerljivom razgovoru na individualnim konzultacijama, roditelji priznaju: ‘Da, znamo, previše je na mobitelu, ali ne znamo kako to prekinuti”, kaže Božić.
U toj rečenici „previše je na mobitelu“ gotovo se automatski podrazumijeva dijete. Puno rjeđe se u istom razgovoru zapitamo kakav odnos s vlastitim uređajem dijete svakodnevno promatra.
“Sadržaji su često i važniji od samog broja minuta. Djeca uče modeliranjem, pogotovo u ovoj dobi. Oponašaju ono što vide i čuju, od nas, drugih, ali i s ekrana”, podsjeća dr. sc. Mia Roje Đapić, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja.
Modeliranje ne znači da će dijete doslovno kopirati svaki roditeljski pokret. Ali ako od najranijih godina gleda odrasle koji telefon uzimaju čim nastupi tišina, prekidaju razgovor zbog obavijesti i uređaj drže na stolu tijekom gotovo svake aktivnosti, to postaje dio njegove slike o tome kako izgleda normalan odnos čovjeka i tehnologije.
“Uloga ekrana u obitelji govori o navikama i kapacitetima. No to ne kažem iz pozicije kritike, nego dapače iz pozicije razumijevanja i podrške. U kliničkom radu uloga ekrana u obitelji važna je informacija u sklopu cjelovite procjene jakih strana i izazova na kojima je potrebno raditi”, upozorava Roje Đapić.
Upravo zato ovaj tekst nije poziv roditeljima da počnu mjeriti i vlastite minute pred ekranom pa uz dječji „screen time“ otvore još jednu tablicu u kojoj će kontrolirati sami sebe. Korisnije je pogledati situacije u kojima se telefon pojavljuje.
Je li uvijek na stolu? Prekidamo li zbog njega razgovor? Uzimamo li ga bez svjesne odluke svaki put kada se ništa ne događa? Može li dijete razlikovati trenutak u kojem roditelj na telefonu radi nešto što mora od trenutka kada samo lista sadržaj? Kažemo li ponekad naglas: „Stigla mi je poruka, ali odgovorit ću poslije kada završimo“?
Takva mala ponašanja možda djetetu govore više od predavanja o tome zašto ono ne smije toliko gledati u ekran.
A što kada upravo majka mora biti svugdje odjednom?
Rodna dimenzija ove teme također nije nevažna. Spomenuto američko istraživanje objektivno praćene uporabe telefona pokazalo je da su majke u uzorku više koristile telefon tijekom vremena provedenog uz dijete, slale više poruka i više koristile sadržaje za dijeljenje nego očevi. Istodobno, kvalitativna istraživanja digitalnog roditeljstva pokazuju da se upravo na majke često prebacuje velik dio odgovornosti za praćenje i reguliranje dječjih digitalnih navika.
To stvara neobičan dvostruki zahtjev: biti osoba koja organizira velik dio dječje i obiteljske svakodnevice, što se danas dobrim dijelom radi upravo preko telefona, i istodobno biti uzor koji telefon ne koristi previše pred djetetom.
Zato iz podatka da majka češće gleda mobitel dok je uz dijete ne možemo zaključiti da joj je dijete manje važno. Možda odgovara na poruku pedijatru. Možda dogovara tko će dijete pokupiti. Možda radi. Možda šalje fotografiju baki. A možda samo pet minuta pokušava razgovarati s drugom odraslom osobom nakon dana provedenog s bebom.
Telefon roditelju može prekidati odnos s djetetom, ali mu istodobno može donositi podršku, informacije i osjećaj povezanosti. Upravo zato istraživanja o ovoj temi nisu potpuno crno-bijela. Drugim riječima, problem nije uređaj u ruci. Problem nastaje kada uređaj sustavno uzima ono što je u određenom trenutku trebalo pripasti odnosu.
„Mama, gledaj“ zapravo znači „pogledaj mene“
Možda je zato korisnije razmišljati o kvaliteti pažnje nego o još jednoj zabrani. Ne možemo živjeti bez mobitela, niti bi to bio smislen cilj. Djeca će odrastati u svijetu u kojem su digitalni uređaji alat za posao, obrazovanje, zabavu, komunikaciju i odnose. Jedan od važnih roditeljskih zadataka zato nije pokazati im život bez tehnologije, nego život u kojem tehnologija zna svoje mjesto.
To može biti večera tijekom koje telefon ostaje izvan dosega. Deset minuta igre u kojima se poruka ne otvara. Šetnja tijekom koje odrasli također ne moraju imati stalni sadržaj pred očima. Ili sasvim obična rečenica: „Vidim da mi je nešto stiglo, ali sad razgovaram s tobom.“
Jer roditelji djecu digitalnim navikama ne odgajaju samo onda kada im kažu da ugase ekran. Odgajaju ih i svaki put kada njihov vlastiti zasvijetli, a oni odluče što će učiniti.
Izradu i objavljivanje serijala tekstova pod naslovom „Djetinjstvo na čekanju: odrastaju li nam djeca pred ekranima umjesto među ljudima?“, autorice Ane Leko Vučković, financijski je podržala Agencija za medije kroz projekt Poticanja novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.