Klijenti su joj svi hrvatski časopisi. Vrsta fotografije, kako sama kaže, joj portretna, reklamna (uglavnom ljudi, situacije…), modna, ponekad arhitektura i mrtva priroda… Ali, najviše voli snimati svoje šetnje, trenutke, stanja, autoportrete, tu se služi onim što joj prvo padne pod ruke. Ona je naša Mare Milin!
Poznati ste po svojim autoportretima. Možete li nam dati koji savjet kako selfi naš svakidašnji učiniti boljim?
Haha, dobro ste rekli, selfie naš svakidašnji. Toliko ih je, cijelo bespuće, ja kad ih ugledam, samo šibam dalje. Bit ću iskrena, ne nužno negativna, ali internet je pun autoportretnog smeća. Oprostite mi, svih vas nekoliko milijardi ljudi koji to snimate i stavljate na društvene mreže i po nekoliko puta dnevno. Ja se iskreno nadam da će se ljudi umoriti od toga i malo drugačije razmišljati o tome. Jer, ne mora svaki selfie biti nužno i dobar autoportret.
Ja razlikujem te dvije kategorije. Poput dobre, domaće ili visoke kuhinje, i s druge strane, fast food kuhinje. I jedno i drugo, i treće je jestivo.
Ali, ima par savjeta koji mogu pomoći da selfie postane bliži dobrom autoportretu, ili čak da 100% budu dobar autoportret. Naravno da postoje ljudi čiji su selfiji prava mala umjetnička djela. Ja se tom fenomenu uvijek iznova čudim jer nisam navikla snimati autoportret tom tehnologijom i nikada nigdje ne snimam selfije, jer nemam ni vremena, ni potrebu. Autoportrete sam vrlo studiozno, s nekoliko mjeseci, ili dana promišljanja, snimala isključivo na film, u doba kad su me zanimale neke druge stvari u vezi mene same, a ne isključivo izgled.
Mene je zanimala prvenstveno emocija. To je savjet broj 1. Zašto ne pokušati uloviti emociju, pravu emociju, makar se radilo o najdubljoj tuzi, umoru, odsustvu šminke i promišljenog outfita? Želim vam iskrenije selfije. Umjetna, namještena lica i prenapućena usta- nula bodova. Ja to ne cijenim i gotovo. Ti neki novi, beauty selfiji, na kojima su ljudi netko drugi- povećanih očiju, suženih lica, smanjene kilaže, zblurane kože, slični manga likovima i likovima iz stripova- također nula bodova. Tu nema ničega. Samo narcisoidnost.
Dakle, savjet broj 2, ne snimati selfije isključivo iz narcisoidnosti, tj taštine. To je isprazno. Lajkovi kojih ima i po par stotina tisuća, nisu važni. I ti ljudi samo automatski, površno stišću, a nisu ni pogledali kako treba.
Savjet broj 3, pokušati naći konkretnu temu. Zašto ne? To daje selfie s pričom, a to rijetko nalazimo. Takav način razmišljanja može dovesti do pravog foto koncepta, a to je velik korak dalje.
Savjet broj 4, igra, zaigranost, humor na selfijima, također vrlo rijetka, a tako poželjna. Što fali dobroj grimasi u pravo vrijeme, pravom kontekstu, snimljenoj na dobar način?
Savjet broj 5, mijenjanje kutova i rakursa snimanja. Mnogi selfiji snimljeni su na isti način. Za mene, živa dosada. Igrajte se onim što vam je dano, prostor, interijer, eksterijer. Osjetite prostor, pogledajte ga. Uklopite sebe u njega.
Savjet broj 6, svjetlo. Svaka fotografija se sastoji od svjetla, bez svjetla fotografija ne bi postojala kao takva. Gledajte oko sebe, probajte osjetiti svjetlo, igrajte se s njim. To je važno. Možda neki dobar odnos svjetlo-sjena podigne vaš selfie na višu razinu.
Savjet broj 7, budite selektivni. Ne mora svih 555 snimaka snimljenih taj dan završiti na fejsu, odaberite stvarno 2 ili 3 najbolja i to je to. Znam da je teško, pogotovo ako se jako volite, ali nije svaki od njih estetski dobar, na nekima stvarno bolje izgledate nego na drugima, neki pak više govore o vama i svemu u vezi vas u tom trenutku, na nekima je emocija prava, iskrena, i tako, kad ih malo profiltrirate, vidjet ćete.
Eto, toliko od mene, tehnički dio itekako dobro znate. U to neću dirati. Kamerice na telefonima rade same, štapove imate, ring flasheve imate, sve imate. Sve je user friendly. Vaše je da se VI potrudite i napravite malu selfie revoluciju u pravcu umjetnosti. Makar samo malo. I to je ponekad dovoljno.
Na koji način se razlikuje klasična fotografija koja može biti objavljena u nekom mediju ili kao postava izložbe od fotografije na Instagramu?
Odmah ispravljam. Jer dogodilo se, i događa se, i to je krenulo svojim tokom i bujicom. Ponekad je i fotografija s Instagrama dio izložbe, ili su svi izlošci Instagram fotografije. I mogu se objaviti u bilo kojem mediju. Današnje rezolucije pametnih telefona su vrlo visoke. Slika je sve kvalitetnija, boje su sve bolje, filteri su sve bolji i sve ih je više. Sve se da rastegnuti, objaviti preko cijele strane, ni ne vidi se čime je snimljeno. Ali treba to znati snimiti. Postoje i cijeli izložbeni koncepti nečega što je snimljeno za Instagram. I dobro je. Ponekad i jako, jako dobro. Sve ovisi o odabiru tehnike snimanja i ideji umjetnika. Ima nekoliko umjetnika koji snimaju isključivo pametnim telefonom, tehnika klasičnog fotografiranja im je potpuno nepoznata, ali ta djela su estetski vrlo promišljena, s dobrim, čvrstim konceptom, osjećajem za svjetlo, za trenutak, za sve.
Ta jedna granica objavljivosti, mogućnosti izlaganja, više ne postoji, izbrisana je. I ja sam osobno objavila 2 modna editorijala snimljena isključivo za Instagram u vrlo tiražnim i ozbiljnim magazinima. I to s “ne baš” kamerom na mobitelu. U odnosu na današnje, moja je bila loša, a ipak dostatna. Ali, kad znaš snimiti, onda znaš snimiti bilo čime.
Ipak, ja ću uvijek zastupati klasičan pristup, bilo da se radi o analognoj ili digitalnoj fotografiji, jer su mogućnosti osobnog uplitanja u tehnički proces snimanja, ipak, za cijeli jedan svemir veće. Mogu odrediti i kontrolirati doslovno sve, manualno, a to je meni kao školovanoj umjetnici ipak važno, a ušlo mi je “pod kožu”. Automatika pametnog telefona ima svoje, krute postavke i premalo izražajnih sredstava. Kontrola blende i zatvarača, koja osim tehničkog ima i jak umjetnički aspekt je kod telefona nemoguća. Doduše, neki modeli imaju nove, ali, malobrojne osnovne mogućnosti manualnog namještanja, no to je još daleko od onoga što ja koristim kad snimam, bilo digitalno, ili na film. Analogna filtracija slike je također nešto drugo. Da pojasnim: to je ono kad staviš filter izrađen od stakla, plastike, želatine, na objektiv i onda snimaš. Ja ponekad stavljam razne druge medije: čarape, komade nečega, svilu, til… To se nekada davno radilo tvornicama snova, Hollywoodu i slično. Ili, draže mi je snimiti pravi polaroid, nego u kompjutoru “gađati” filtražu koja će mi dati otprilike izgled polaroida.
I da ne zaboravim: analogna fotografija ima još jedan dodatni aspekt, koji je nezamjenjiv, a to je kemija. Kemija filma, kemija razvijanja filma, kemija razvijanja fotografije. Kemija je “živa”: protok svjetla, vrijeme, temperatura, vlaga, vrste i omjeri kemikalija rade i mala i velika, često neponovljiva čuda.
Razlike su velike, ali kao što sam rekla, sve je objavljivo. Granice više nema.
Čime se trenutno bavite? Što nam pripremate?
Nakon gornjih opširnih traktata, evo i kratkog odgovora. Bavim se snimanjem/pripremom za objavu jednog velikog modnog editorijala, jedne velike modne kampanje, još jedne kampanje, nekoliko interview-a, imat ću i jednu foto radionicu, jednu malu izložbu, ali ne smijem o tome u detalje.
O ovome smijem: kao fotograf žiriram natječaj Elite za nova lica, i šefica sam žirija na foto natječaju Zajednice Hrvatskih Županija, pod nazivom “Volim svoju županiju”.
Nakon pojave mobitela s kamerama sve se više ljudi bavi fotografijom. Što to razlikuje fotografa amatera od profesionalca?
Profesionalac živi od svog rada. To je prva i osnovna razlika. Profesionalac živi za svoj rad. Koliko god bio težak, profesionalac voli svoj rad. Profesionalac konstantno i puno ulaže u svoju opremu, servis iste, u sebe, svoje znanje i u sve što čini njegov rad. Profesionalac je visoko odgovoran od početka do kraja procesa: sebi, ostatku ekipe s kojom radi, urednicima. Profesionalac u našoj zemlji u lošim ili nepostojećim produkcijskim uvjetima, s dobrom ekipom stvara prava mala čuda. Za njega posao počinje pri inicijalnim idejama, traje kroz razgovor, dogovor, ideje sazrijevaju, priprema se produkcija, radi se konkretno snimanje, fotografije se nakon toga biraju, slažu u smislenu cjelinu, obrađuju, pripremaju za tisak ili opremaju za izlaganje i, na kraju, objavljuju u tiskovinama, ili izlažu na zidu galerija. Ovo drugo je još “teže” jer uz sve nabrojeno idu i pozivnice, katalozi, organizacija izložbe i sl… i sponzori koje jako teško pronaći, izložbe puno koštaju. A kad je profi rad gotov, treba ga i naplatiti. Priča za sebe.
Profesionalac nikada ne “stavlja ključ u vrata”.
Amater ne mora ispunjavati ništa od gore nabrojenog. Osim toga da živi za svoj fotografski rad. To ga čini ozbiljnim amaterom, ne samo osobom koja se “šminka” s fotoaparatom i zasipa svijet lošim radovima. Ovi koji ne znaju snimiti suvislu fotografiju su u stvari i najgorljiviji u objavama. Ja osobno, zbog posla koji mi uzima svo moje vrijeme, ne stignem stavljati ništa na društvene mreže.
Da me nitko ne shvati krivo, ja jako cijenim ozbiljan amaterski rad. Među amaterima ima pravih bisera i ponekad zavidno zaželim biti amater, da se vratim u ono doba svoje fotografske “nevinosti”, kada sam, neopterećena poslom i odgovornošću posla, bez kočnica snimala svoj mali art i bila jako sretna s time.
Gdje vidite budućnost fotografije?
Fotografije su doslovno posvuda. Pogledajte povijest fotografije, negdje prije 120 godina, i nasumice uletite na bilo koji portal/profil danas. Tehnologija krupnim koracima grabi naprijed i otvara nove mogućnosti, namijenjene baš svima. Fotografija je globalna. Meni je pomalo žao. Fali ekskluzivnosti, a bit će je sve manje. Neki ljudi teško rade na sebi i svom radu, a ne vidi ih se. Teško je iskočiti u gomili svega. Od šume ponekad ne vidiš stabla, i obrnuto.
Koji su po vama aktualni trendovi u fotografiji?
Na ovo pitanje stvarno ne mogu dati dobar odgovor. Nema trendova, ili, pak, sve su trendovi. Doslovno ono što sam napisala u prethodnom pitanju – sve se “nosi”, sve prolazi. Neki ljudi se istaknu divnim i posebnim likovnim rukopisom (i dobrim vodstvom svog agenta koje im omogućuje da se istaknu), pa na neki način, neko kratko vrijeme diktiraju trend, ali s druge strane, toliko je toga, ali stvarno toliko previše toga, previše dostupnih kanala reklamiranja, da se sve skupa skupilo u jednu “kakofoniju” iz koje ja osobno ne mogu izvući jasan trend.
Gdje pronalazite inspiraciju za svoj rad?
Posvuda. U “dizanju na lijevu nogu”, u pogledu kroz prozor, u TV Dnevniku, u pogledanom filmu na TVu, u glazbi, u šetnji ulicom, u redu pred blagajnom… i naravno, u radu drugih ljudi, ljudi čiji rad cijenim i pratim. Najbolje i najčišće predodžbe o tome što mi je raditi i kako djelovati, i neke vrijedne ideje dobivam redovito dok plivam svojih 300m naprijed i 300m nazad, po bonaci, na svetom Petru, u mojoj uvali u Diklu. Voda od mene radi čuda…
