Mia Mesić jedna je od onih mladih žena koje svojim radom pomiču granice znanosti, ali i razbijaju predrasude o tome kako izgleda jedna znanstvenica 21. stoljeća. Dobitnica priznanja „Za žene u znanosti“, istraživačica i doktorandica fizikalne kemije, Mia svoju karijeru gradi na području novih materijala i održivih tehnologija, a iza impresivnog životopisa krije se i priča o upornosti, znatiželji i hrabrosti da slijedi vlastiti put. Za rubriku She Rules razgovarali smo o znanosti, izazovima, uspjehu i onome što ju pokreće izvan laboratorija.
Sjećate li se trenutka kada ste shvatili da vas znanost zaista privlači?
Od malena sam bila zainteresirana za slaganje LEGO kockica, slagala sam puzzle, voljela igrati memory card, priznajem da nisam bila za igranje s barbikama. Voljela sam uključivati maštu i logiku. Matematika i prirodne zanosti počele su me zanimati još u nižim razredima osnove škole. Iako ih je većina mrzila, ti predmeti su mi bili izazovni pa me to privlačilo.
U srednjoj školi se ipak iskristaliziralo da želim kemiju, pogotovo nakon posjeta Otvorenog dana Kemije (Današnji Dan i noć na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagebu). Tadašnji studenti su mi pokazali kako je cool biti kemičar i nekako sam osjetila da bih se voljela baviti kemijom. I tako je krenulo…
Iza vas su brojni uspjesi i nedavno priznanje „Za žene u znanosti“. Jeste li osoba koja zastane i proslavi svoje uspjehe ili odmah ide dalje?
Svaka nagrada je bila posebna i bila je u drugačijem periodu mog života – to mi je davalo poticaj za dalje. Ako smijem naglasiti, priznanje Za žene u znanosti mi je stvarno najveće priznanje/nagrada do sada. Počašćena sam da sam jedna od dobitnica i uvijek ću se sjećati tog poziva, ostalih dobitnica i ljudi koje sam upoznala, ceremonije…
Priznanje je došlo baš u pravom trenutku da mi da dodatni motiv i vjetar u leđa da završim svoj doktorat. Istina je da nekad samo nastavim dalje bez da budem svjesna kolika je neka nagrada zaista velika. Znala sam pomisliti „super, bravo, ali sad te čeka ovo ili moraš sad dalje…“ ali ovu sam proslavila sa najdražim ljudima (i poslovno i privatno). Volim i samu sebe počastiti za neki uspjeh pa ću si svakako priuštiti neko putovanje. Mislim da sam zaslužila…
Što vas i danas najviše veseli u onome što radite?
Za mene znanost nije klasičan posao, to je poziv. Ima jedan poznati citat „izaberi posao koji voliš i nećeš morati raditi ni dana u životu“, i zaista se slažem s tim citatom.
Ono što mi je uvijek bilo super je to da je zaista svaki dan drugačiji. Istraživati nešto u laboratoriju je izazovno, puca vas adrenalin kako će nešto ispasti, hoćete li otkriti nešto novo. Gura me znatiželja jer ono što istražujemo je nepoznato. Volim i rad sa studentima. Jednom tjedno držim praktikumsku nastavu i uživam u tome. Ispunjava me kad nekome mogu prenijeti znanje i pokazati gdje sve koristimo znanje kemije bez da smo toga svjesni. I naravno, potaknuti mlade generacije da nastave svoj put u znanosti. Volim i to što znanost podrazumijeva cjeloživotno učenje, putovanja, konferencije i upoznavanje ljudi iz cijelog svijeta. A možda najvažnije od svega, zahvalna sam što radim u okruženju koje me potiče da rastem i razvijam se.
Jeste li ikada poželjeli odustati? Što vas je tada guralo naprijed?
Bilo je trenutaka kad sam htjela odustati od studija, ali to je bilo samo na preddiplomskom studiju i kad sad razmišljam o tome mislim da je to bilo rečeno u nekoj ljutnji i trenutku slabosti. Prvi izazov je bio odlazak od obitelji iz Pule, mog rodnog grada, te preseljenje u Zagreb što je bilo dosta stresno. Na studiju je zaista bilo teško, imali smo predavanja i laboratorije po cijeli dan. Nakon toga pisanje referata, puno učenja,… i nekad se zaista činilo nemoguće sve uskladiti.
Moja mama i tata, ali i ostatak obitelji, su uvijek vjerovali u mene i poticali me. Mama me često pitala „želiš li se i dalje baviti kemijom tj.je li i dalje to to“ i moj je odgovor svaki put bio „da“. Puno puta sam s prijateljima (koji su također bili studenti s moje godine) pričala kako smo se međusobno zapravo gurali jer smo svi prolazili slično. Nisam tip osobe koji odustaje, uvijek skupim snagu za dalje koliko god bilo teško, pogotovo ako je to nešto što zaista želim. Bila sam uporna i sad sam tu gdje jesam.
Koja je najvažnija lekcija koju ste do sada naučili o sebi?
Naučila sam da ne moram imati sve odgovore da bih napravila sljedeći korak. Kao znanstvenica svakodnevno radim s nepoznatim, a s vremenom sam shvatila da je isto i u životu. Ne moraš sve znati unaprijed, dovoljno je biti znatiželjan, uporan i vjerovati da ćeš putem pronaći rješenje. S godinama učim i biti strpljivija. Nekad sam mislila da sve moram ostvariti što prije, a danas znam da za neke stvari jednostavno treba vremena. Naučila sam više vjerovati sebi i prihvatiti da ne moram biti savršena da bih bila uspješna. Dovoljno je nastaviti dalje, korak po korak, čak i onda kada nisam potpuno sigurna kako će završiti.
Što biste voljeli da više ljudi razumije o životu mladih znanstvenika? S kojim predrasudama se susrećete?
Mislim da mnogi ljudi ne znaju kako izgleda radni dan znanstvenika. Znanost nije klasičan posao od 8 do 16, to je dinamično i nepredvidljivo zanimanje. Eksperimenti ne znaju koliko je sati, a ponekad upravo najvažniji rezultati dođu onda kada ih najmanje očekujete. Ima razdoblja kada je tempo mirniji, ali i onih kada se projekti, rokovi, konferencije i putovanja jednostavno zaredaju. Neki tjedni izgledaju potpuno drugačije od onoga što ste planirali.
Eksperimenti ne znaju koliko je sati.
Mia Mesić
Također, ljudi često vide samo uspjehe: objavljene radove, nagrade ili priznanja, a rijetko sve ono što im prethodi. U znanosti je neuspjeh sastavni dio procesa. Većina eksperimenata ne uspije iz prvog pokušaja, a ponekad ni iz desetog. Upravo zato znanstvenici razviju veliku dozu strpljenja, upornosti i sposobnosti da iz pogrešaka nešto nauče.
Još jedna predrasuda s kojom se povremeno susrećem jest da su znanstvenici ljudi koji žive isključivo za svoj posao i ništa ih drugo ne zanima. Istina je da smo jako posvećeni onome što radimo, ali iza toga stoje obični ljudi sa svojim hobijima, putovanjima, prijateljima, obiteljima i svakodnevnim životom. Možda nas upravo ta znatiželja koju nosimo u poslu prati i izvan njega.
Kad niste u laboratoriju i ne bavite se znanošću, kako punite baterije?
Na dnevnoj bazi volim pogledati seriju, volim slušati glazbu, hodati i parlaleno slušati glazbu, družiti se s prijateljima bilo to kroz kavu, ručak ili društvene igre. Jako volim otići u Pulu, kod svojih roditelja, prošetati kraj mora i jednostavno udahnuti čisti zrak i usporiti tempo. More mi je uvijek neki oblik resetiranja.
A kad imam više vremena, jako volim putovati. Istraživanje novih mjesta i država mi baš odgovara, pogotovo kada mi treba malo veći odmak od svakodnevice i laboratorija.
Na što ste najponosniji, a da nema veze s vašom karijerom?
Najponosnija sam na stvari koje nemaju direktne veze s karijerom, nego s time kakva osoba postajem i kakve odnose gradim. Ponosna sam što mogu reći da puno putujem. Volim putovati i kroz to upoznavati druge kulture, običaje i kuhinje. To me uvijek obogaćuje i vraća s novom perspektivom. Jako volim i kuhati, odnosno isprobavati nove recepte, to mi je način opuštanja i kreativnosti izvan posla.
Ponosna sam i na svoja prijateljstva i ljude koje imam oko sebe. Nedavno sam dobila komentar da sam “socijalno ljepilo” jer volim povezivati ljude i organizirati druženja, zapravo je stvar u tome da mi je važno čuvati odnose i ulagati u njih. A možda najvažnije, trudim se stalno raditi na sebi – biti bolja kći, prijateljica, kolegica i partnerica.
Što je nešto što ljudi o vama uglavnom pogrešno pretpostavljaju?
Često čujem rečenice tipa “ma tebi to ide lako” ili da sam do svega što imam došla bez puno prepreka. Ponekad se stvara dojam kao da iza uspjeha ne stoji puno rada, nego da je sve došlo nekako usput ili uz nečiju pomoć. Istina je potpuno drugačija. Iza svakog koraka stoji puno truda, neizvjesnosti i situacija koje nisu išle po planu.
Neuspjesi su sastavni dio znanosti, ali i osobnog razvoja, samo se oni obično ne vide izvana. Nije mi svejedno, jer znam koliko rada stoji iza svega što radim. Ali s vremenom sam naučila da ljudi najčešće vide samo rezultat, a ja i moji najbliži znamo kako to zaista izgleda. Također, ponekad se stvara dojam da svi koji se ozbiljno bave znanošću žele otići iz Hrvatske jer ovdje “ne mogu uspjeti”, što nije nužno točno niti je moj osobni doživljaj.
I za kraj, kakvu biste sebe voljeli upoznati za deset godina?
Voljela bih da za deset godina raditi kao znanstvenica na Institutu Ruđer Bošković, voditi vlastiti projekt i možda imati svog prvog doktoranda. Mislim da bi mi to bio lijep znak da sam profesionalno izgradila nešto svoje i da mogu dalje prenositi znanje.
Privatno se nadam da ću do tada obići još više zemalja i nastaviti istraživati nova mjesta, kulture i ljude. Također se nadam da će se i moj obiteljski život lijepo razvijati.
I možda najvažnije, da ću se i dalje razvijati kao osoba i biti malo bolja verzija sebe nego danas. I naravno, da ću konačno imati psa jazavčara!
Najvažnije mi je da se i dalje razvijam kao osoba i ostanem znatiželjna prema poslu, ljudima i životu.