Postoji jedna urbana legenda zvana priuštivo stanovanje. To vam je nešto između ljubičastog, šljokičastog jednoroga i poštenog majstora koji dođe na vrijeme. Cijene kvadrata ne padaju, krediti se produžuju do odlaska dva metra pod zemlju, a promet u gradovima postao je kolektivni test izdržljivosti. Svako jutro iste scene: kolone automobila, nervozni vozači, trubljenje, kašnjenja i ona tiha frustracija koja se uvuče pod kožu prije prve kave.
Možda bih stvarno mogla živjeti negdje gdje nema semafora svake tri minute
Zašto sve više ljudi sanja bijeg iz grada?
Možda, ali stvarno možda i uspijem u tom svom naumu. Ne zato što želim romantizirati odlazak na selo. Nego zato što želim tišinu, blato, dva cvijeta i svoju mrkvu. Želim svoj sudoper, onako velik, a ne da mi je tlaka svaki put prati lonac. Čovjeka nekad vesele tako bezvezne i naoko beznačajne stvari. I baš razmišljam o tome nakon što smo Dobrica i ja na Temuu upravo naručile sedam gluposti koje nam tako nužno trebaju, a vezane su za kuhinju u kojoj (priznajemo jedna drugoj) tako rijetko boravimo.
Jer nije da baš kuhamo.
Opsjednutost vanjštinom, zapuštena nutrina
Zanimljivo je kako smo kao društvo opsjednuti vanjštinom, dojmom. Uređujemo stanove koje jedva otplaćujemo, kupujemo odjeću za živote koje nemamo, filtriramo fotografije da izgledamo odmorno dok smo kronično iscrpljeni. Vanjština kao da nikad nije bila važnija. Unutarnje stanje nikad zapuštenije.
Burnout više nije dijagnoza nego društvena norma. Ako nisi umoran, kao da nisi dovoljno radio. Ako nisi pod stresom, kao da nisi dovoljno ambiciozan. Ako imaš mir, ljudi te gledaju kao da si odustao od života. Ako ne juriš onda valjda ne istreseš po cijelom stanu neko smiksano povrće za juhu iz blendera, poput mene. Onda ne čistiš tako prisilno stan dok držiš mobitel ramenom na uhu. Jer eto – multitasking.
Paradoks modernog društva: sve dostupno osim mira
Paradoks je očit: živimo u vremenu najveće dostupnosti svega — informacija, sadržaja, proizvoda, savjeta — a najmanje imamo pristup vlastitom miru. I što je buka glasnija, to je fantazija jednostavnijeg života privlačnija. Zato danas uspješni ljudi ozbiljno govore da bi najradije čuvali ovce, šetali pse po šumi ili uzgajali kokoši. Baš poput mene. Ne zato što su poludjeli, nego zato što im je dosta.
Nekad se uspjeh mjerio statusnim simbolima. Danas se potajno mjeri tišinom.
I tu dolazimo do stvari o kojoj se ne govori dovoljno: društvo nas uči kako izgledati uspješno, ali ne i kako živjeti podnošljivo. Uči nas kako zaraditi, ali ne i kako stati. Uči nas kako biti dostupni svima, ali ne i kako biti prisutni sebi.
Zato ljudi sanjaju bijeg. Ne iz grada. Iz konstantne stimulacije. Iz očekivanja. Iz performansa života. Jer najtiši oblik pucanja nije slom. Najtiši oblik pucanja je kad nastaviš funkcionirati.
Najtiši oblik pucanja nije slom. Najtiši oblik pucanja je kad nastaviš funkcionirati.
Najveći luksuz današnjice nije novac nego anonimni mir
I možda najveći luksuz današnjice nisu kuća s bazenom, ni torba s potpisom, ni vikend-putovanja. Možda je najveći luksuz mogućnost da sjedneš negdje bez notifikacija, bez buke, bez potrebe da išta dokazuješ — i da ti u vlastitoj glavi konačno bude mirno. Da gledaš onako prazno – u strop, kako kažem svom Ruskom Princu.
To je statusni simbol koji se ne može kupiti. Zato ga danas želi svatko.