U zemlji gdje se pozicije dijele po podobnosti, a ne sposobnosti, već odavno znamo da pametni šute. Ne zato što žele — nego jer su naučili da ih nitko ne sluša. Dok oni koji bi možda mogli promijeniti sustav tiho pišu po bilježnicama ili sramežljivo objavljuju blogove koje nitko ne čita do kraja, u stvarnosti komandiraju oni koji ne znaju pročitati ni vlastiti izvještaj bez da im se tablica obji po bojama semafora.
Pogledajte oko sebe: voditelji timova bez osnovnog razumijevanja vlastitog posla. Direktori koji ne znaju što njihova firma zapravo prodaje. Ljudi na televiziji koji brkaju marketinški “brand awareness” s fontom loga. Svi se snimaju uz bajku da su autentični – a svi znamo da nisu. I svi tapšaju jedni druge jer – „bitno da se nešto radi“.
Osrednjost kao ideal – jer izvrsnost prijeti
Kod nas je dovoljno da budeš “okej”. Ne smiješ biti preambiciozan. Ne smiješ znati previše. Previše znanja izaziva nesigurnost u drugima, pa automatski – “kompliciraš”.
Izvrsnost nije poželjna. Ona izaziva paniku. Osoba koja zna postaje “teška”. Previše pita. Ona koja pita postaje “problematična”. I zato (čini se) napreduju oni koji ne znaju – jer oni nikoga ne ugrožavaju. S njima lako koegzistiraš.
Površnost je nacionalni sport
Daj ljudima tekst duži od tri rečenice – pogledat će sliku, eventualno prvu rečenicu i odmah krenuti dalje. Više nitko ne čita. Čak ne bih rekla iz lijenosti, nego iz navike. Brzina je važnija od razumijevanja. Estetika važnija od sadržaja. Jer tako se danas konzumira sadržaj — bez razmišljanja.
Samo da “izgleda jako”. Što piše? Nije važno. Kako Anjica kaže – neka šljašti! Površnost – kao kad glumim da sam sve počistila, a zapravo mi je bilo teško malo izmaknuti trosjed.
Ne znaš objasniti koje vrijednosti tvoj brend zastupa, ni što točno radi? Nema veze – bitno da vizual “izgleda moćno”. Navodno – “drugačije”! Ne znaš kako funkcionira digitalno oglašavanje? Koga briga – samo stavi nešto na Instagram. Ma daj nekog influencera, glumca, bilo koga. Samo da se nešto vrti.
U društvu u kojem se “ne zna, ali zna se tko je tko”, više nitko ne pita: a tko zaista zna što radi?
Sistem koji nagrađuje šutnju i penalizira istinu
Šutjeti je vrlina. Klimanje glavom je odraz pameti. Ono, kao – baš razumiješ. Duboko si se povezao s temom.
Govoriš? Odmah si “težak”, “negativan”. A zapravo, govoriš ono što svi misle, ali nitko nema hrabrosti reći.
Šutnja je oduvijek lakša. Glas košta. Ako trenutno ne košta, koštat će. I to znaš. A cijena istine je – izolacija, etiketa, ignoriranje. Manje budžeta, manje posla, manje poziva… Jednostavno, na što god to preslikali – manje.
Zato šute pametni. A na mjestu gdje bi trebala biti odgovornost – imamo fraze, copy-paste prezentacije, površnost i “to se tako radi”.
Zašto ovo pišem – ako nitko ne čita
Ova kolumna neće imati puno komentara. Niti lajkova. Niti će se nešto ludo čitati. Jer zahtijeva da pročitaš, promisliš, možda se i prepoznaš. A nije se baš ludo i lako prepoznati kad želiš samo ignorirati i pripadati.
Ne volimo prepoznavanje – volimo distrakciju. Za one koji su stigli do kraja – niste sami. Još postoje oni kojima je dosta. Dosta obmana, površnosti i glume. I da – prepoznajem vas. Još uvijek postoje oni koji vide, čitaju i misle. Neka nas je malo. Ali barem nismo dio parade koja maršira prema ništavilu – s diplomom u ruci i frazom u džepu.
Dok pokušavamo biti primijećeni – nestajemo
Nekad su društvene mreže bile izlog, galerija. Mjesto gdje si dijelio ideje, trenutke, misli. Tvoj pogled na svijet — nesavršen, ali tvoj.
Danas je to poligon za algoritamski casting. Tko je ljepši? Tko je smješniji? Tko će vikati jače da bi bio vidljiv?
Dok “igramo igru”, popravljamo sebe. Stisnemo kut usana, poboljšamo kadar, promijenimo caption.
Postajemo ono što “prolazi”. Savršeni. Naštimani. Predvidljivi.
Što se više trudimo biti viđeni, to manje nalikujemo na sebe.