Iako ju danas slavimo kao velikana hrvatske povijesti i književnosti, život i karijerni put nisu joj bili nimalo laki. Neshvaćena, diskriminirana, nesretno udana, prisiljena pisati pod muškim pseudonimima, borila se za prava žena, protiv germanizacije i mađarizacije i mnogima “stala na žulj”.
Na današnji dan 1957. umrla je Marija Jurić Zagorka, prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Rođena je 2. ožujka 1873. godine u selu Negovecu koje se nalazi u blizini grada Vrbovca.
Marijini roditelji su bili Josipa Domin i Ivan Jurić, vlasnik imanja Golubovec i upravnik imanja barona Raucha. Imala je sestru Dragicu i dva brata ali, usprkos bogatstvu, njeno djetinjstvo je bilo nesretno. Roditelji su je zlostavljali pa je jedva čekala da ode od njih.
Na inzistiranje majke krajem 1891. godine pristaje na udaju za čovjeka kojeg ni ne poznaje, mađarskoga željezničarskog činovnika Andriju Matraja. Iako se otac protivio udaji zbog velike razlike u godinama mladenaca (čak sedamnaest godina!), ne zabranjuje brak te Marija odlazi sa svojim mužem u Mađarsku. Za ideale svoje mlade žene mađarski činovnik nije imao razumijevanja. Bio je zadrti nacionalist i zagovarao je mađarizaciju Hrvatske. Muž ubrzo odlučuje Zagorkin književni talent unovčiti, te joj nude visoka i unosna namještenja odluči li se pisati u mađarskom duhu. Zbog ljubavi prema domovini odbija tu ponudu, što uz već prisutne stare konflikte s muževljevim i svekrvinim ponašanjem dovodi brak do završetka nakon samo tri godine, dramatičnim bijegom iz muževe kuće i prekidom odnosa s roditeljima. Bježi prvo ujaku u Srijemsku Mitrovicu, a zatim u Zagreb.
Pomoću oca sređuje rastavu braka, koja završava optužbom tužiteljice jer je njezina majka svjedočila njoj na štetu. Time joj je muž bio oslobođen plaćanja alimentacije i dužnosti vraćanja njezine osobne imovine. Kasnije se još jednom udala za kolegu, novinara Slavka Vodvařku i njihov je brak trajao desetak godina. Živjeli su prilično intimno i povučeno tako da malo toga se o braku zna.
Organizirala je prve ženske demonstracije u doba Khuena Hedervarya (1903.) nakon čega je završila u zatvoru.
1896. godine izlazi prvi Zagorkin članak, objavljen u Obzoru. Članak je bio odraz rodoljubnog i društvenog revolta pod nazivom Egy Percz. Nakon toga članka na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera ulazi u redakciju Obzora kao referent za mađarsko-hrvatsku politiku, daju joj posebnu sobu, da je nitko od posjetitelja ne bi vidio, jer je žena.
Protivila se mađarizaciji, germanizaciji i drugim diskriminacijama boreći se za ženska prava. 1925. pokrenula je prvi hrvatski časopis za žene – Ženski list, koji je uređivala narednih 13 godina. Nakon toga je uslijedio časopis Hrvatica koji je uređivala od 1938. do 1940. godine.
Iako joj za života kritika nije bila sklona, čitatelji jesu. Tako je i dobila čitateljske nadimke: „Grička vila“ i „Kraljica Hrvata“.
Dok je ‘mali čovjek’ njezine knjige ‘gutao’ vlasnici velikih biblioteka, intelektualci, književnici i književni kritičari s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće su je otvoreno prezirali, čak i mrzili.
Usprkos svim uspjesima koje je postigla, nije bila priznata kao što je zaslužila i mnogi književnici su je podcjenjivali i podsmjehivali joj se. Biskup Strossmayer ju je nagovorio da počne pisati drame, ljubavne i povijesne romane koje su čitatelji voljeli. U njima su se ispreplitali ljubavni zapleti i nacionalne teme. Kritika joj nije bila naklonjena, a ni sama spisateljica nije imala dobro mišljenje o svojim djelima.
Danas mnogi smatraju da je Marija Jurić Zagorka bila ispred svog vremena u kojem je nisu ni razumjeli niti cijenili.
