Malo je stvari koje me danas mogu iznenaditi. Valjda zato što sam i sama kroz život postala neka vrsta „šokivjeverice“ – uvijek u trku, uvijek između sto obaveza, uvijek na pola koraka u jednom, a druga polovica u drugom smjeru. No, baš onda kad pomisliš da te ništa ne može izbaciti iz takta, život (ili bolje rečeno – tvoje prijateljice) pokaže da itekako može.
Vratila sam se u Zagreb nakon godišnjeg odmora. Rutina standardna: raspakiravanje, trčanje po stubama, WC na brzinu, javljanje klijentima, paketi koji stižu jedan za drugim. Znate onaj osjećaj kad vam se čini da ste tek zakoračili u stan, a već zvoni poštar, dostavljač, susjed ili neki peti neočekivani gost? E, tako je meni izgledalo to jutro. Tri paketa su već stigla, i kad je zazvonilo četvrti put, mislila sam: „Ma super, još jedna dostava…“
Otvorim vrata – kad tamo, umjesto kurira, stoje one. Moje kolegice, prijateljice, autorice koje i vi često čitate na She.hr. Njih tri uživo, plus Kiki! Marijana se smije na WhatsAppu, a Tajči me pokušava cijelo jutro dobiti na mobitel! Nikako da se uskladimo. I dok sam ja u čudu zurila, one su se smijale, a ja sam – naravno – počela urlati i plakati u isto vrijeme. Tipična Drama Queen reakcija, zar ne?
No, pravi šok tek je uslijedio. Izvukle su me van, otvorile gepek i pokazale poklon. Ne parfem, ne torbicu, ne knjigu. Nešto puno veće. Kosilicu. Da, dobro ste pročitali – kosilicu!
Rođendanski poklon koji je sve promijenio
Možda će netko reći da je to čudan poklon. Ali za mene – savršen. Već tri mjeseca sam vlasnica livade (doslovno livade). Jednog dana će tu, valjda, biti kućica, a već se mučim s onim starim „uradi sam“ rješenjima. Danima su se smijale u svojoj tajnoj grupi i dogovorile da mi kupe kosilicu. (Lucka je obećala da će mi pokazati sve poruke u grupi, a Mare će nalijepiti sve šljokice ovog svijeta.) Bez ikakve ideje sam im recitirala plan za ponedjeljak! I dok sam stajala tamo, suznih očiju i raščupana od trčanja po stepenicama, shvatila sam – ovo je vjerojatno najbolji rođendanski poklon koji sam ikad dobila.
Bolji i od onog BMX-a koji smo brat i ja (naravno, zajednički, jer tko bi kupio dva) dobili kad sam imala trinaest godina. Jer ovaj poklon nije samo stvar – on je znak da te netko vidi, sluša, prepoznaje tvoje potrebe, pa makar se radilo o travi koja samo raste i raste.
Zapravo, taj trenutak mi je pokazao nešto još važnije. Da sam, usprkos svim svojim dramama, ipak nešto očito dobro učinila u ovom životu. Jer imam ljude oko sebe koji paze, maze, iznenađuju i vole.
I zato – hvala mojim kolegicama, prijateljicama, suborkinjama u pisanju i životu. Hvala što ste me podsjetile da iznenađenja nisu rezervirana samo za filmove i romane, nego da se događaju i u Zagrebu, usred običnog ponedjeljka, na parkiralištu, pored jednog gepeka i – kosilice.
Možda nije glamurozno. Ali za mene – to je čista čarolija.