Nataša Kapov Kostovski: Od ideje do stvaranja – sve počinje s pravim ljudima

U vremenu kada se od lidera očekuje puno više od samog upravljanja – empatija, prilagodljivost i sposobnost da pokreću promjene – Nataša Kapov Kostovski izgradila je karijeru koja spaja tehnologiju, poduzetništvo i razvoj ljudi. Od geodezije do globalnog IT biznisa, njezin put obilježen je hrabrim odlukama, kontinuiranim učenjem i spremnošću da pomiče granice – kako vlastite, tako i industrijske.

Uz poslovni uspjeh, aktivno doprinosi zajednici kroz inicijative poput STEM Supergirls, gdje radi na osnaživanju žena u tehnologiji i poticanju veće zastupljenosti žena u industriji koja i dalje ostaje pretežito muška te kroz besplatan mentorski program Mentoring Byte. Kroz svoj rad i angažman jasno pokazuje da promjene ne dolaze same – već ih stvaraju oni koji su spremni preuzeti inicijativu.

Vaš karijerni put nije bio linearan – koliko su ti “iskoraci u nepoznato” ključni za uspjeh i biste li danas nešto napravili drugačije ili još hrabrije?

Meni se baš čini da je bio i linearan na neki način. Godinama u istom biznisu, tj. dva, čak i na istim pozicijama. Šalim se, ali i ne šalim – priliku za različitim “iskoracima u nepoznato” svatko od nas ima u svakom trenutku, stvar je odabira.

Za mene je to “ne-linearno” značilo da se firma toliko mijenjala da nikad ta pozicija i odgovornosti nisu bile iste, tržište se mijenjalo, a mi smo uskakali u ono što smo smatrali ispravnim za firmu u tom trenutku, bez obzira koliko teško bilo ili se nemogućim činilo. I to je kreiralo jedan ogroman bazen prilika koje su iskorištene, isprobane, odrađene bolje ili lošije, ali iskustvo i znanje kreirano kroz sve te prilike je nešto što ne možeš steći i naučiti preko noći, i to je ono što se računa i što me oblikovalo u osobu kakva sam danas.

Paralelno, postojao je taj jedan dodatni smjer volonterskih projekata za zajednicu, koji su bili postali moje pogonsko gorivo i uvijek su mi trebali za ravnotežu. Ulazak u njih je bio bez kalkulacije, kreirani su iz čiste intuicije i energije, nekog unutrašnjeg poriva, a donijeli su ogromno bogatstvo u moj život, takvo da mi je teško i pobrojati sve te dobre i pozitivne stvari na koje su imali utjecaj.

STEM Supergirls koji je u zadnjih 12 godina dotaknuo preko 2500 mladih žena i djevojaka i pomogao im, inspirirao ih, motivirao i ohrabrio za STEM karijere.

Mentoring Byte, besplatan mentorski program kroz koji je tim od nas četiri okupio preko 170 mentora i započeli preko 400 mentoring sessiona te promijenili, da se bolje izrazim, okrenuli naglavačke (na bolje!) živote ogromnog broja ljudi.

Bilo je tu još nekih moćnih projekata. Recimo, Sportske igre za djecu kojima smo kroz kvartovsku udrugu obogatili događanjima naš kvart. Svake se godine okupi preko 100 djece i natječu se u raznim sportovima cijeli dan. Ulog – 0 kuna i puno volje i truda volontera.

Sada primjerice preko Rotary kluba prikupljamo sredstva za pročistače za zrak za djecu u vrtiću Zapruđe.

Svi ti projekti su mi je dokazali da se velike stvari mogu napraviti kad se pokreneš, kad se prepustiš onom iznutra da te vodi, kad novac ne diktira tvoj smjer, nego tvoj unutarnji kompas kojem si odlučila vjerovati.

Razvila sam povjerenje u svoj kompas i znam da je sve moguće. To je vjerojatno i najveći dobitak za mene osobno koji sam stekla kroz te divne projekte.

Danas mi je lakše kreirati život kakav želim. Ne kažem da je super lagano ili jednostavno, ali ipak mi se čini lakše jer vjerujem da je moguće i jer sam vidjela da je moguće, jer sam imala priliku iz prve ruke se uvjeriti što sve šačica ljudi može napraviti za širu zajednicu, a bez ili s malo novca i bez dodatnih resursa.

Danas se puno govori o liderstvu, ali malo o stvarnoj odgovornosti koju ono nosi. Što po vama razlikuje “titulu” od pravog lidera i jeste li se ikada našli u situaciji da morate birati između rezultata i ljudi?

Slažem se da se malo priča o odgovornosti. Svi bi bili lideri kad se dijele povišice i baš ti šefovi za čijeg su vođenja narasle plaće i poboljšali se benefiti. Ali, kad se donose teške odluke, onda su stava – bolje ne talasaj, ne treba nam sad to, bolje da odgodimo itd… Ide se linijom manjeg otpora, a ne da se napravi što se napraviti mora da bi firma nastavila.

Rezultat i ljudi idu skupa i to mora biti tako, ako to nije tako – negdje stvari ne štimaju. Firma bez rezultata ne postoji, ne postoji ni firma bez ljudi (mislim postoji, ali to nije tema ovog intervjua).

Naravno da privremeno rezultat može biti loš i/ili izostati, ali dugoročno ni za jednu firmu to nije opcija. Ako se to nastavi dugoročno, onda znači da ima slab leadership koji ne zna riješiti problem. Dakle, više nije stvar u ljudima, nego u vodstvu, a to je puno veći problem i znači da je firma ušla u crveno i već je prošao zadnji voz za rješavanje stvari.

Titula vs Lider – moramo li uopće o tome razgovarati ili je očito? Svatko se može sakriti par tjedana (neću reći niti mjeseci) iza titule. Vrlo brzo je svima jasno, a najprije timu. Zadnje je jasno kvazi-lideru. Loše i besmisleno za sve.

Bolje da prepusti svoje mjesto nekome tko zaista može nositi to mjesto lidera, a sam/a bude kvalitetna desna ruka tom nekom – zar to nije bolje i za tu osobu i za tim u cjelini? Ego sa strane i najbolja osoba za to mjesto.

Svi smo mi svjesni kad performamo ispod potrebnog minimuma i to nije dobar osjećaj, pogotovo ako je “gap” za unaprijediti se prevelik i u ovom trenutku nismo u mogućnosti premostiti ga, a toga su svjesni i svi oko nas – situacija iz koje treba i kvazi-lider i tim što prije izaći.

Često se govori o “ženskom” i “muškom” stilu vođenja – iz vašeg iskustva, vode li žene danas drugačije ili samo pod većim pritiskom da budu bolje? I kome takav sustav zapravo ide u korist?

Danas u odnosu na kad?

Teško mi je generalizirati na temu muškog i ženskog vođenja. Radila sam u ujednačenim i manje ujednačenim timovima, ali gdje god sam gradila priču (tim), ujednačila sam tim po pitanju broja žena i muškaraca (sad mi je jasno da je to tako bilo podsvjesno).

Imala sam i muških i ženskih voditelja u timu, razvijala i jedne i druge. Rekla bih da postoje neke poveznice, i sličnosti i razlike, a neke proizlaze i iz naših navika i iz samog svijeta u kojem živimo i na što smo naviknuti, a i to se mijenja, i to sve brže.

Čini mi se da nam u voditeljskom sloju generalno nedostaje i formalnih znanja, a i iskustva. Svašta sam bila u prilici čuti, do toga da je glavni cilj voditelja zadovoljstvo ljudi (to može biti jedna od stvari, ali sigurno ne može biti glavni cilj jer nismo u firmi da bismo bili zadovoljni, nego da ostvarimo rezultat, a svakako najbolje u dobroj atmosferi i kao zadovoljni zaposlenici) do toga da voditelj komunicira da “se nikad nema vremena i da je previše posla”, a u stvarnosti šef radi po cijeli dan dok tim nije dovoljno dobro organiziran ili nema niti jedan prekovremeni – ova situacija je klasično nedelegiranje i neiskustvo voditelja i dugoročno nije održiva. Ovo su samo dva od brojnih primjera.

Znam da ovo nije lako čuti, ali eto, ako ste voditelj/ica, probajte razmisliti o tome i o sebi kao voditelju//ici i budite otvoreni da se unaprijedite.

Ne govorim ovo iz knjige. Naravno da sam hrpu grešaka napravila po putu, zaista im nema broja, i još uvijek nailazim na svoje pogreške konstantno, a najviše se iživciram kad pogriješim na nečemu, a znam da sam na tome već “slomila” zube. Ego pod stol staviti i idemo vidjeti kako možemo bolje! Ako vas neke od ovih rečenica bole, spremni ste za rast i to je super vijest! Sad probajte to mjesto i tu bol zaista i iskoristiti za rast.

Pitanje oko sustava, kome ide u korist – ne znam točno na što se odnosi – sustav je kakav je, jesmo li mi kao žene pod većim pritiskom, moguće da jesmo, ali jednako tako, na nama je izbor hoćemo li biti voditeljice ili nećemo, liderice ili ne – one koje vode ljude, na to mislim. Bitno je da se uspoređujemo same sa sobom, ne s drugima. Da, znam da to nije lako… Kad nađete način, javite mi!

Liderice svakako možemo biti u bilo kojem poslu i bez vođenja ljudi, na način da vodimo primjerom, preuzimamo, pomažemo, dajemo i kreiramo dodatnu vrijednost tamo gdje vidimo priliku, da vodimo i radimo s guštom, voljom i radošću.

Gradite timove i organizacije – što je u praksi teže: pronaći prave ljude ili ih zadržati, i gdje lideri najčešće sami sabotiraju vlastite timove?

Ne znam što je teže, ovisi o trenutku. Ponekad zaposliš osobu u par dana, a ponekad nikako nać baš onog koga trebaš. Možda je ipak najteže sebi priznati da si pogriješio i da je vrijeme za rastanak.

Lideri sabotiraju sebe i timove kroz vlastitu slabost da priznaju kako zaista stvari stoje i da povuku poteze za koje znaju da trebaju, ali teško im je jer postoji odnos s tom osobom koji žele zadržati.

Također i nedovoljnim ulaganjem u to da upoznaju sebe i svoje slabosti kako bi mogli otkriti i shvatiti svoje “bias-e” u vođenju. Ako ne rade na tome da se upoznaju i njihovi ljudi zbog toga propuštaju priliku za rast i stagniraju. Dužnost lidera je da razumije prvo sebe, a potom i druge, kako bi mogao razviti svoj tim, razvijati pojedince u timu i donositi odluke koje će kritički preispitati te iz toga naučiti kad pogriješi, jer pogriješit će, kao i svaka osoba.

U kojem trenutku ste najviše sumnjali u sebe – i što je presudilo da ne odustanete?

Postoji li netko tko ne sumnja u sebe? Ne shvaćam to sudbonosnim, svi mi sumnjamo u neke svoje odluke, poteze – to je nužno. To znači da se preispitujemo i kroz to učimo.

A što se tiče odustajanja, odustala sam ja puno puta, a kako drugačije? Ali ne od sebe, nego od nekih svojih odluka, mišljenja, stavova i projekata. Zar tako ne bi trebalo biti? To znaci da rastemo i razvijamo se, mijenjamo smjer. Sastavni dio života i biznisa.

Kada maknemo sve titule i uspjehe – što vas danas najviše pokreće i imate li još uvijek ambicije koje vas pomalo plaše?

Najviše me pokreću nove ideje, zanimljivi ljudi, ljudi koji žele stvarati nešto i graditi ovaj svijet, mijenjati na bolje, oni kojim imaju žar u očima. U tom slučaju – ŠTO je manje bitno od S KIM gradimo – to je za mene najbitnije.

Sad kad me pitate, rekla bi da se ničeg takvog ne plašim. Ali ima noći kad su i lagani zadaci na srcu teški k’o kamen i djeluju nerješivo. Svi smo mi ljudi. Ali od stvaranja ne odustajem.

Najdraže mi je kad dignem slušalicu, a s druge strane mi netko kaže – imam ideju ili – idemo u partnerstvo jer bismo mogli ovo ili – dogovaramo isporuku abc, ne znam još točno kako ćemo, al’ snać’ ćemo se, što ti misliš o tome, idemo?

A ja kažem: Da.