U današnje vrijeme od nas se često traži da budemo “najbolja verzija sebe”. Klinička psihologinja Nataša Jokić Begić, profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i osnivačica Poslijediplomskog specijalističkog studija iz kliničke psihologije, upozorava da takav imperativ, iako je doveo do poboljšanja zajednice, ostavlja pojedinca pod ogromnim pritiskom. Sasvim je u redu biti prosječan, poručuje.
Psihologinja objašnjava kako je inspiraciju crpila iz susreta sa studentima kliničke psihologije te mladim klijentima koji dolaze na terapiju. “Vidim kako mladi, iako su već visokoselekcionirana skupina, pate jer se osjećaju kao da u svemu nisu posebni”, kaže ona.
Pritisak donosi tjeskobu, tugu…
Prema njenom iskustvu, kako prenosi Profitiraj.hr, poruka da moramo biti iznadprosječni nije korisna. Od djeteta pa sve do odrasle dobi od nas se zahtijeva da stalno budemo najbolja verzija sebe – ne samo u onome što radimo, već i u načinu na koji izgledamo i osjećamo se. Ako stalno moraš biti najbolja verzija sebe, onda se svaki čas moraš pitati “jesam li najbolja verzija sebe” i odgovor će biti “nisi” jer nikad nisi. No ako ulažeš dodatni trud da bi bio bolji, to donosi visok, a zapravo nepotreban stres. Taj kronični, nepotreban stres najviše uništava ljude. Ta nerealna očekivanja dovode do osjećaja tjeskobe, tuge i niskog samopoštovanja, čak i kod onih koji postižu odlične rezultate.
Pritisak da budemo izvanredni započinje već u vrtiću, a u školama se pretvara u imperativ “petica ili ništa”. Takav način razmišljanja, koja zahtijeva od nas da budemo uvijek iznad prosječnog, povećava stres i preopterećenost – a to se ne odnosi samo na djecu, već i na odrasle.
Biti prosječan ne znači nemati ambicija
Za psihologinju je bitno naglasiti da biti prosječan ne znači biti bez ciljeva ili ambicija, već prihvatiti svoje datosti i cijeniti ono što već imamo. “Ne moramo svi biti jednaki. Možda ćemo u nekim segmentima napraviti iskorak, a u drugima ostati prosječni i to je u redu”, kaže Nataša Jokić Begić. Umjesto da se forsiramo da budemo izvanredni u svemu, trebamo se usredotočiti na ono što je za nas stvarno bitno. Ona uspoređuje život sa školom gdje bismo, prema njezinoj metafori, trebali proći s ocjenom 3,5. Obavezni predmeti poput obitelji, posla, prijateljstva, zdravlja i zajednice trebali bi biti područja u kojima težimo vrhunskim rezultatima, dok je u preostalim područjima dovoljno zadovoljiti se prosječnošću.
Prekomjerna kompetitivnost potiče i osobine koje nisu korisne na individualnoj razini. Psihologinja upozorava da sustav u kojem se traži izvrsnost na koncu favorizira ljude s izraženim osobinama narcizma, psihopatije i makijavelizma. Takvi pojedinci, koji su sposobni donositi odluke bez mnogo emocionalnih distrakcija, često postanu uspješni na poslovnom i političkom planu, no cijena im je nesreća onih koji su im podređeni. “U nekim kompanijama očekuje se da ćeš uvijek dati još malo, a pritom se zanemaruje ljudska potreba za odmorom i emocionalnom podrškom”, kaže ona.
Neprestan stanje sreće nije moguće
Još jedan problem leži u društvenoj normi da bismo uvijek trebali biti sretni. Od nas se očekuje da budemo veseli i optimistični, čak i kada osjećamo tugu. “Smijemo plakati jedino kad umre Oliver Dragojević, dok se u svim drugim situacijama od nas očekuje da budemo nasmiješeni i ‘podignuti'”, ističe psihologinja. Takav pritisak dovodi do potiskivanja prirodnih emocija, što može rezultirati razvojem anksioznosti, depresije pa čak i agresivnosti kod dječaka. Emocije su važne jer nam daju do znanja što nam treba – a negiranjem tih signala izlažemo se nepotrebnom stresu.
Nataša Jokić Begić naglašava da mentalno zdravlje nije samo pitanje psihološke prakse, nego temeljna društvena vrijednost. Ona predlaže uvođenje mikronavika brige o mentalnom zdravlju već u osnovnoj školi. “Baš kao što se ne možemo pomisliti da ne operemo zube prije izlaska iz kuće, tako bismo trebali naučiti prepoznavati vlastita emocionalna stanja i regulirati ih”, kaže ona. Primjer iz Amsterdama, gdje su frizeri poučeni osnovama prepoznavanja emocionalnih stanja kod svojih klijenata, pokazuje da male promjene mogu imati velike učinke.
Roditelji: dopustite sebi i djeci prosječnost
Dragi roditelji, poruka psihologinje Nataše Jokić Begić jest da ne trebate osjećati krivnju ako niste uvijek na vrhu. Prihvatite da je biti prosječan sasvim u redu i da briga o sebi nije mjerilo uspjeha. Važno je prepoznati vlastite granice i posvetiti pažnju onome što vas čini sretnima i ispunjenima. Ako se trudite biti najbolja verzija sebe samo zbog tuđih očekivanja, riskirate vlastito mentalno zdravlje. Umjesto toga, usredotočite se na ono što je za vas bitno, i dopustite sebi da ponekad budete samo – prosječni, a jednako tako prosječnost dozvolite svojoj djeci.
Izvor:
Večernji list, https://www.facebook.com/watch/?v=977786507126903
HRT1 (Kod nas doma) https://www.facebook.com/watch/?v=977786507126903
