Ti si moja opasna neostvarena želja, jesam li i ja tvoja?
U mislima si mi opet… Povremeno, ali opet i sve češće… Nikako da dokučim zašto? Samo bljesneš i nestaneš. Bezbroj sitnih, malenih stvari me podsjećaju na naša bivanja zajedno. Nemirna sam, ljuta na sebe. Sto pitanja imam, a baš ni jedan odgovor…
Zašto me sve češće sitnice vode k tebi?
Ti si moja neostvarena želja.
Moja neostvarena čežnja.
Imala sam osjećaj da lebdim, dok smo bili zajedno.
Postojalo je samo vrijeme s tobom i dok čekam na tebe. Ništa drugo me nije zanimalo niti sam previše razmišljala. Samo o tome kako ću tebi ugoditi i kako ćemo biti jedno tih nekoliko sati, koliko smo mogli.
Totalno ludi jedno za drugim
Ludilo, to je bilo bezvremensko stanje i ugađali smo jedno drugome upravo sitnicama. Bili smo totalno ludi jedno za drugim, odvajali smo svaki mogući minut kako bismo bili zajedno. Žedni i gladni jedno drugoga, nezasitni.
Toliko smijeha, šala, razuma, doskočica, pogleda na širi spektar glazbe i filmova, razmjene linkova, ukazivanja na ono što je dobro. Prepoznavali smo se, doticali kroz duhovnost, psihu, šarm, opušteni oboje smo bili ono što jesmo. To treba doživjeti jer – nema ljepšega. Nema glume, usiljenosti, nema sumnje u to kako izgledam i što ćeš reći…
Zarazio si me nekim pjesmama, stihovima, filmovima, slikama. I ja tebe, znam. Potaknuo si me i istraživala sam o načinu komunikacija raznih do tad nespojivih osoba. Društvo smo što se predstavlja na jedan način, a pojedinačno u svojoj svakodnevici smo drugačiji. Naprosto, nije za vjerovati.
Sve je spojivo kada se ima volje i želje. Imali smo je!
A onda si jednostavno nestao na nekoliko dana, to je bilo toliko bolno i teško razdoblje, potom si se vraćao i molio oprost.
Sada, kada je puno vremena prošlo, kada sam hladnije glave, sagledavam sve drugačije. Sada shvaćam, uplašio si se osjećaja, sebe i svega što donosi naše biti zajedno. Nismo bili konvencionalni par, nismo se mogli igdje uklopiti. Priznao bi svaki puta na neki svoj način koliko ti značim. Rekao si mi da nisi mislio da ćeš toliko misliti na mene. Imao si groznicu i zamišljao mene uz sebe. Potom si opet nestao, bez riječi. To me je dovelo u jedno teško stanje koje sam jedva podnijela. U početku je doslovce bila fizička bol. Grčenje mišića i suze su se osušile.
Nisam smjela biti sama niti malo, niti neokupirana mislima, svaki djelić sekunde vakuuma si okupirao. Rezao, razarao, produbljivao rane.
Nikada više!
Bol, bol i samo bol! Nikada više!
Dani su se nizali, bol nije prestajala. Pronalazila sam niz obveza uz one rutinske, kako bih popunila sve moguće vrijeme koje bi imala, a gdje bi ga ti mogao uzeti, samo da ne iskočiš i ne bljesneš.
Toliko sam te željela uz sebe.
Toliko sam željela onaj tvoj osmijeh i sanjive oči.
Toliko ono tvoje nježno mahanje na oproštaju.
Tajac, kmica, tama, samo mi je to preostalo.
Život bez tebe je nešto što je teško opisati. Jednostavno što su to neshvatljive stvari u nekom normalnom svijetu, gdje su pravila jasna i jednostavna. Kod nas je sve bilo drugačije jer smo se pronašli, prepoznali i sjedinili na neki čudan način. Previše nas toga veže i podsjeća jedno na drugo.
Sad samouvjereno pišem u množini, ali znam da ti falim, znam da me se sjetiš i znam da me želiš. Želim i ja tebe, ali su i drugi motivi. Prije svega moram očistiti svoj mozak i dušu i izbaciti svaku sumnju iz svojih sjećanja.
Koliko je čvrsta i jaka bila naša magija?
Nisam više ista.
Vjerojatno nisi ni ti, previše je vremena prošlo od naše zadnje komunikacije koja je bila meni vrlo nerazumljiva tada. Pokušavao si mi nešto reći, ali te nisam, po prvi puta, shvaćala. I onda si utihnuo, utonuo i nestao.
Analizirala sam danima i uvijek tražila objašnjenje koje mi je shvatljivo i na kraju odustajala, ne vrijedi. Pomirila sam se s činjenicom da te nema, da te neće biti. Samo malena nada negdje čuči u meni i nadam se čudu.
Ti si moja opasna neostvarena želja i čuvam ju, plašim se svoga ponašanja, nisam kao ranije. Moram premašiti ,a ne nalazim načina, progoni me to i izjeda, opet. Jedini dostupan način mi je da pomoću razuma i rasuđivanja i mudrosti izbrišem, a drugi je da ostvarim. Čučiš mi u podsvijesti, a mislila sam da sam te se riješila, nisam!
Moram upotrijebiti skalpel razuma!
Kako?
Ima popriličan broj neostvarenih želja, priznajem, niti jedna mi nije bolna kao ti, susret i pomirba s tobom. Postao si bakterija koja je u meni, koja me prati kamo god se okrenem, dio mene. Povremeno napadneš, tek da sam svjesna da si tu.
Što sad?
Moram se usredotočiti na one koje su dobre ali ostvarljive želje.
Autosugestija u pogonu, moram ju pokrenuti hitno i usmjeravati se k ciljevima koje moram postaviti. Oni moraju biti zanimljivi, korisni i takvi da me okupiraju.
Čitam da je rasuđivanje vatra kojom ću spaliti svoje želje.
Moram opet preslagivati životne ladice i odbacivati sve što ne stane i ne smije biti unutra. Ti moraš biti van mojih misli, van ama baš svih pomisli, jer postaješ želja, koja se pretvara u čežnju a potom slijedi ljubav.
Sve što ću raditi mora biti s ljubavlju jer je to jedini način da ostanem svoja i čitava. Ne treba mi išta drugo do razum i volja da sebi činim i pravim dobro. Prije svega da staru listu želja počnem brisati i dodavati nove, ostvarive.
Odavno sam, s nelagodom i nepovjerenjem shvatila da si mi bio vrlo bitna lekcija, ali previše bolna. Kroz tebe sam shvatila da sam spremna voljeti i ugađati, da život za mene nije stao.
Nanio si mi neshvatljivog bola s tvojim testovima i s tvojim vječitim možda. Umorna sam i isfrustrirana, a odavno sam završila s fokusiranjem na ono “naš”. Bio si dvosmislen uglavnom, nisam odmah primjećivala već kad bih poslije se osvrnula na izrečeno, slijedio je tvoj demanti. Uživao si u igri s riječima. To ti je bila specijalnost, umorio si me a ja sam se ipak nadala neprekidno. Nisi nikad bio odlučan dovoljno, zato si vjerojatno sa svim svojim “krpicama” nestao, otišao kad sam postala vrlo jasna sa svojim viđenjem “našega”.
Baš sad sam baš poželjela ti se javim, da vidiš da i na sebi radim i ne odustajem, pa gdje i dokle stignem, važno je krenuti i pokrenuti se. Niz aktivnosti imam, egzistencija moga malenoga svemira, stanovanje dislocirano od svoga udobnog kreveta uz gazdaricu koja obožava pivo i druži se s njim po cijeli dan. Uskoro ću krenuti i k morskim radostima, ali sama kao i prošle godine, dok sam s nadom očekivala da ćeš se pojaviti.
Bezbroj napisanih mailova koje sam ti napisala stoje u skicama, neposlano.
Da li bi to išta promijenilo?
Vrijeme ide, ne znam kamo, ne znam do kada, važna je moja spoznaja da o ljubavi i zaljubljivanju ne treba misliti niti se nadati. Toga nema više, bio si mi dobra lekcija, ne postoji i ne smijem dozvoliti postojanje, onda je sve lakše, jednostavnije, fluidnije onda je to drugačiji okus i stil života, razmišljanja, tu sam jer sam tu, radi sebe, a možda može biti i drugačije samo o tome neću razmišljati sada.
Možda neki drugi puta jer sam počela živjeti od danas do sutra, jednostavnije je, sve ostao je puno stresa koji ne vodi nikamo i ničemu.
Baš zato pokušavam svaku sekundu učiniti posebnom, radi sebe, svoga užitka i mira i zadovoljstva, pa gdje stignem.
Uvijek mi lebdiš, tu negdje, jer si originalan, imaš poseban duh, osobnost.
Samo kad se sjetim, koliko si se otvorio prema meni, to je sve dalo neku drugu notu našeg druženja, korak po korak i polako si me opustio, zamislio i razbuktao moju maštu. Davao si mi zadatke, ako tako mogu sada nazvati sve tvoje narudžbe moga pisanja dok sam te čekala. Želio si da sam uz tebe svojim riječima, da ispunjavaš baš svaki sekund sa mnom kada nismo zajedno.
Onda naiđem na jednu izreku:
“Ne vraćaj se u naručje onih koji su te slomili. Vrijeme je da oprostiš sebi što si pristala na manje od onog što zaslužuješ”.
Pa se sjetim kako sam skupljala tvoje mrvice, da, doslovce. Napisala bih ti priču, a potom pažljivo svaku tvoju gestu upijala. Nisam bila sigurna u sebe, jesam li pretjerala, jesam li trebala nešto sočnije, manje ili više. Mudrački bi dugo čitao i povremeno se nasmiješio, a onda rekao da moraš otići. Drugi puta bi mi doslovce citirao dijelove teksta oduševljen i tražio još i još.
Na ovaj dio si poskočio: “Tiho prilazim i mazim te dok spavaš. Ljubim tvoje otkrivene dijelove tijela. Svaki baš svaki onako kriomice i dahom leptira naslanjam usne na svaki dio tvoje kože, moga baršuna, moje energije i suze mi se počinju kotrljati, kao kapi, a onda u slapu padati po posteljini. Odmičem se i gledam kako dišeš, nemiran si, kao da si osjetio moju blizinu, polako se tvoje tijelo budi i instinktivno pružaš ruke prema meni i tražiš me, a mrmljaš i spavaš. Protežeš se i vidim kako ti raste tvoja muškost i polako se približavam i liježem kraj tebe… Koja toplina, koji osjećaj blaženstva, struji do usijanja … Ne pomičem se, samo naslanjam i svakim djelićem se pripajam i dotičem … Obožavam svaki, ama baš svaki dio tvoga tijela, dodirujem ti prste i ruke namještam preko sebe. Uvukla sam ti se u zagrljaj, toliko željna biti u tvom naručju i pitam se što se to događa, zašto ne spavamo zajedno, zašto smo se otuđili?”
Sada mi sjećanja samo naviru, toliko te želim kraj sebe i nadam se da će se ostvariti djelić mojih snova, a jedan od njih je što sam opisala u jednoj mojoj priči za tebe.
“Uživala sam svaki puta kada bi došla po tebe i stavila povez i vozila te do mora. Osjetio bi samo miris soli i pijesak pod nogama, opuštala sam te i uživala u našim kupanjima i maženju u vodi. Čuvala sam te od sunca i mravi dok si spavao, a bilo mi je važno da se odmoriš. Mazala bih te kremama i masirala nježno, svu svoju energiju bi predavala nesebično, utkala sam u tebe, u svaki milimetar tvoje kože koji obožavam.”
Još uvijek, bez obzira na sve, koliko god da sam se promijenila ili nisam, ono što je konstanta, činjenica, realnost, jesi ti u mom srcu, moja neostvarena želja.
Vrijeme je da si oprostim što nisam mogla voljeti polovično niti te dijeliti, što sam te pustila u svoje srce.
Vrijeme je da napokon shvatim da vjerovanje u riječi volim te ne znači i ostajem.
Sve u svemu, doživljeno s tobom je za mene bio važan dio života, jedinstven, unikatan, uspio si me promijeniti i pokrenuti i okrenuti k vlastitom životu.
Dogodilo se da sam te puštanjem otpustila.
Baš nikada neću moći ispuniti ovu prazninu. Trebam li?
Autor : Lily Laum, još priča na zrelazena.com i http://lovewithspirt.simplesite.com/420378994
