Nema posebnog recepta za biti sretan. Osim, nikada, ni po koju cijenu ne odustati od sebe, ugađati si, živjeti svoj život, biti svoj na svome, moje tijelo, moje srce, moja noga, moj mozak, moja ruka…
„Ne volim oklade. Ali ako sam se u nešto voljna kladiti, to sam ja.“ Beyonce
Nisam odustala od sebe, svaki dan sitnicom si uljepšam život, pravim popis i krenem u realizaciju. Energiju, maštu, misli, vještine koristim za pronalazak puta kako dostići željeno. U svemu, u cijelom životu, na svakom pedlju je bitno samopouzdanje. Vratila sam ga korak po korak. Priznajem, trebalo mi je vremena, ali osvajala sam tvrdoglavo polje po polje. Paralelno izgrađivala svoju unutrašnjost i vanjštinu, narodski izrečeno. Duga hodanja, šetnje na svježem zraku, nova lepeza zanimanja, novi stil odijevanja (svakako započeti sitnim detaljem), nove boje, novi val glazbe, nove tjelovježbe… Sve bar po 1 minut dnevno.
Prvi korak samopouzdanje, uspješno savladan, nisam odustala od sebe, čak sam paralelno radila na više polja i zato sam otišla i korak dalje, prestala sam sumnjati u sebe. Ne trebam više potvrde u ispravnost svojih koraka i odluka, mogu samo reći – napokon…
Naoružala sam se strpljenjem prema samoj sebi, postavila izazove i prepreke, važno je imati svrhu, samosvjesnost. Pod broj jedan, prestala sam govoriti i pomisliti išta loše i ružno o sebi. Nisam debela, nisam mala, nisam niska, nisam salasta, nisam bubuljičava, nisam nezanimljiva,… nisam…do najsitnijih detalja nisam.
A kada se i najmanja sumnja u moju odluku pojavi, odlučno si govorim – nije istina, to je dobra odluka, činjenica je da uvijek može bolje, ali sada ne, nije vrijeme. Zato si svaki trenutak pokušavam učiniti ugodnijim i ljepšim. Nikada se nisam predala u životu, samo bih posustala, od umora, premora,.. na sitnicama sam crpila energiju, životarila. Nisam skrivala svoje padove, nemoć, jad, bolove, učila bih, odupirala se i nastavila koračati. Sve je to život.
Svaki sljedeći korak je nova vježba života.
Kako se sada naučiti vjerovati drugima, bez provjere i zadrške?
Lakše je povjerovati djelima, ali riječima i nježnim dodirima, za sada ne. Toliko sam slomljena i uništena bila sa svim tvojim lažima, slatkim šarmantnim riječima, točno si znao što i kada reći i kako me okupirati, najbolja opisna riječ je manipulirati.
Dovoljno je bilo opustiti se i vjerovati da imam oslonac, da nisam sama, da si mi podrška, uvijek stup koji me drži.
Koliko samo mašta može napraviti štete ako ju na vrijeme ne zaustavimo i ne postavimo njene granice?
Najbolji način upoznavanja sebe je promatrati se na drugi način.
Slušam, zapravo osluškujem ljude oko sebe, pokušavam se gledati kroz njihove oči, pokušavam prihvatiti ljubav i podršku koju možda zaslužujem. Pokušavam detektirati iskrenost, izgubila sam mjerilo, kompas, smjernice, sve si pomjerio i nametnuo sebe, zato sad gorčina tobom još kola mojim venama, zatrovana sam.
Nažalost, svaki puta kada se sjetim tvojih riječi, izjava, fraza i potom poteza, nikako jedno s drugim se ne uklapa, sada sam svjesna, kad imam sliku i ton i tekst… Trebalo mi je vremena povezati i shvatiti koliku si mrežu oko mene ispleo, tek da me zarobiš, ali ne da me i zadržiš. Činjenica je da sam ti puno značila dok sam po tvojim pravilima živjela, disala, bila krotka, maleno skrušeno pile s boravištem u puževoj kućici.
Ono, uzmeš iz kutije, upotrijebiš, spremiš nazad i ne misliš do nove upotrebe. Na kutiji piše uzimati po potrebi. Prava igračka, što drugo reći?
Postao si mi navika i bilo te je posvuda.
Kako je samo teško navika se klonuti. Potrebna je odlučnost, a postigla sam ju analizom odnosa, nije bilo druge. Volim tu svoju puževu kućicu, rado se uvlačim u nju i sada, radi svoga mira. Postigla sam mir i neprocjenjiv je.
Zanimljivo je to, ja i ja. Sama sa sobom, sučeljavanje.
Jedno ja je bila slomljena osoba, beživotna, a drugo ja, ona stara puna energije i života koja je oduvijek bila s rješenjem problema…
Mir, samoća, analiza, razmišljanja, skupila sam pažljivo krhotine sebe. Uspjelo je, zaliječila sam se, tek kad sam se uvjerila i shvatila da sam bitna, potrebna više nego ikada u životima moje obitelji, moga malenog svemira. Za potporu i biti oslonac je nužna energija, kad se sjetim kako sam ju teško vratila, ali i akumulirala sad, jer si mi svu bespoštedno iscrpio, ostavljao me na izmaku snaga,onemoćalu, izranjavanu, beživotnu, vraćao se, raskrvario rane i nestajao.
Sve dok nisam sama sebi rekla, sad je gotovo! Dosta! Nećeš više!
Neću te više u svom životu, ne smijem biti tvoja igračka!
Bilo je hrabro donijeti odluke, napraviti kirurški rez, ali ih je trebalo i provoditi. Počela sam sitnicama uljepšavati život, svaki dan po jedna, naprosto sam samu sebe podmićivala. Je li je to bila kava s prijateljicom ili šetnja od nekoliko kilometara, ples uz radio ili tv, sama sa sobom, ukratko, počelo je biti zanimljivo. Sitnice od 1minut, kako japanski stručnjaci predlažu, su me promijenile, jer se taj minut produžio u sat a poslije…
Krenulo je tako da sam se natjerala da po 1 minut čitam knjigu ali da upamtim pročitano, pogledam ili poslušam vijesti, zaplešem, pjevam… Tako je krenula lavina koja je rezultirala da se kontroliram u cijelosti.
Citati su mi postali omiljeno štivo, posebno oni anonimnih autora koji bi me nasmijali svojom duhovitošću i uz to dali motivaciju.
„Ako ikad spustim glavu, to će biti samo da se divim svojim cipelama.“ Nepoznati autor
„Stres ne pristaje uz moju odjeću.“ Nepoznati autor
„Sirene ne gube san zbog mišljenja jednog škampa.“ Nepoznati autor
„Trči za svojim snovima, naravno, u visokim petama.“ Nepoznati autor
„Ljepota je možda opasna, ali inteligencija je ubojita.“ Nepoznati autor
Sve u svemu, onoga momenta kad sam se odrekla tebe, napravila sam mjesta i šansu da prave stvari napokon kroče i dotrče u moj život.
Autor: Lily Laum
