Ne, nisam postala teška. Ja sam oduvijek ista, samo ne trpim gluposti, I da, prilično radim na sebi. Trudim se ne eksplodirati na svaku sitnicu i dosta mi dobro ide. Ali, više ne klimam glavom kad mi se nešto ne sviđa. Ne šutim da bi svima bilo ugodno. Ne trudim se biti simpatična. Nisam čak niti oprezna kada iznosim svoje mišljenje, pa makar se radilo o nekom opakom klijentu. Znam – zvučim grozno, problematično.
S njom je lako…
Nekad sam bila ‘lakša’. Lakša za podnijeti, lakša za suradnju, lakša za voljeti. Zato što sam pazila. Na ton, na riječi, na raspoloženja drugih. Čitala signale, prilagođavala se, umanjivala se. Bila fina. I beskrajno umorna.
Jer znate što? Finoća troši. Osobito kad si fina nauštrb sebe. Kad ispravljaš svoj izraz lica da ne bi netko mislio da si ljuta (iako jesi). Kad izbjegavaš reći da ti nešto smeta, da nešto nije onako kako treba biti, da je loše odrađeno, da ti treba mir, da ti nije do izlaska, da ti je svega preko glave – jer ne želiš biti ‘ona koja zakomplicira i vječno nešto sere’.
Ironično, zar ne? Drama Queen se cijeli život trudila da ne bude drama.
Nisam nedojebana baba
Neki dan sam odgovorila na jedan telefonski poziv, jednoj mladoj djevojci, upravo ovako: ‘Znaš, nisam ja stara čangrizava, nedojebana baba. Tvoja direktorica me dobro poznaje i zna da me se ne zove za svaku pizdariju. Čemu ovaj poziv? Tako ne učiš ništa, samo je tebi neugodno jer sam ja neugodna, i naoko živčana… Vjeruj mi, i ja se poslije loše osjećam – jer znam da ti radiš svoj posao. Radiš ono što ti je rečeno. To zašto me zoveš neće zaustaviti ratove niti je otkriven lijek za rak. Zato reci gazdarici da plati PR objavu za tog klijenta i svi mirni.’
Gle, ovo nije faza u kojoj si ljuta na cijeli svijet – ovo je faza u kojoj si napokon dobra prema sebi. I ljudi to zamijete. Prva rečenica: ‘ Što si ta umišlja!?’ Druga: ‘Ne treba nam ona.‘ Treća je sigurno još neka od uvreda, ali to te ne treba zabrinjavati.
Ljudi i poslovi i tako dolaze i odlaze. I nisi problematična.
Kultura i pristojnost
Ne znam zašto nas uče da uvijek, pod krinkom pristojnosti i kulture, ne smijemo reći ‘car je gol’. Zašto moramo biti one verzije pristojnih koje samo klimaju glavom i ne postavljaju pitanja? Zašto ne tražimo više? Jer ne želimo ispasti zahtjevni? Grizemo jezik da ne ispadnemo ‘previše’?
Ja sad pitam. Sad tražim. Sad govorim. Ne vičem. Ne vrijeđam. Samo ne prešućujem sve te gluposti kojima sam okružena.
I naravno, za neke postajem – ‘problematična’. Nema više tapšanja po ramenu, ali ima unutarnjeg mira. Sve je manje onih koji kažu: ‘Ma, ona je stvarno super’, ali ima točno onih par koji znaju tko sam i što nosim. I s kojima nikad nisam morala paziti na ton. S kojima mogu biti i sarkastična i nježna, i mirna i bijesna, a da me prekrajaju. I kako kaže Mare, nekad čovjeku treba verbalni šamar.
Trebalo mi je 30 i kusur godina da naučim da ‘biti ugodna’ nije obaveza. Da reći ‘ne’ nije grubost. Da izraziti nezadovoljstvo nije napad. Da ne dugujem nikome tišinu, ni smiješak, ni objašnjenje. Dugujem sebi istinu.
I evo me. S istinom. Ponekad oštrom, ali uvijek poštenom.
Jesam li pristojna? Ponekad.
Jesam li iskrena? Uvijek.
I da, i dalje volim ljude. Samo više volim sebe.
I ne, nisam postala problem. Samo više nisam dio rješenja koje će vas gladi po dupetu. Više sam ono rješenje koje vas zalije ledenom vodom.
