U Svetom Križu Začretju pronađena su tijela dvoje maloljetne djece i njihova 46-godišnjeg oca. Dok čekamo službene odgovore, dobili smo milijun opravdanja. Milijun odgovora na pitanje u kakvom to društvu živimo. I, vjerujte mi, pomalo me strah. Strah me ljudi među kojima živimo dok čitam komentare ispod tekstova na portalima i Facebook objavama.
Čovjeka prođe jeza. I ne pišu ih samo muškarci, ima i žena…
- „Tko zna što mu je napravila da je došlo do ovoga.“
- „Očito ga je dovela do ruba.“
- „Žena je od njega napravila monstruma…“
- „Zašto nju nisi ubio kreten? Ona je zaslužila sve najgore a ne djeca.“
- „On je to i naparavio al izgleda da je ona još tu nešto radila što nije bilo uredu prema njemu što možda izađe prava istina jer žena je živa ona zna.“
Ne znam je li me više užasava – činjenica da netko takvo što misli, da opravdava ubojstvo djece, ili potreba da to javno napiše dok majka oplakuje dvoje djece.
Što mu je ona napravila?
To je pitanje koje se stalno provlači kroz komentare. Je li ga prevarila? Je li ga planirala ostaviti? Je li imala drugoga? Je li ga povrijedila? Drugim riječima, što mu je učinila da bi on učinio nešto takvo?
Ništa.
Ne postoji nevjera, laž, prekid ni izdaja koja može objasniti, a kamoli opravdati ubojstvo djece.
Ljudi svakoga dana otkrivaju da su prevareni. Ostaju bez partnera, braka, doma, novca i bez budućnosti kakvu su zamišljali. Pate, plaču, razvode se, traže pomoć ili mjesecima ne ustaju iz kreveta.
Ali ne ubiju svoju djecu.
Ako se potvrde sumnje istražitelja, djeca nisu stradala zbog majčine navodne nevjere. Stradala su jer je netko donio odluku da im oduzme život. Odgovornost za tu odluku ne može se podijeliti s osobom kojoj se želio osvetiti.
Djeca nisu sredstvo kažnjavanja
Nevjera može biti sebična, okrutna i ponižavajuća. Može uništiti brak i ostaviti duboke posljedice. O tome možemo razgovarati. Brak može biti loš, promašen… Možete shvatiti da ste pogriješili, možete trpjeti zlostavljanja, ali jedno je sigurno – djeca nisu sredstvo kažnjavanja. Preko djece se ne bi trebalo ratovati. Nadam se da su toga svjesni svi koji imaju bilo kakav bračni problem.
No, ne razgovaramo o bračnoj nevjeri. O problemima. Razgovaramo o mrtvoj djeci.
Djeca nisu vlasništvo roditelja, nisu produžetak njihova ega ni sredstvo kojim će kazniti partnera. Nisu nešto što možete „povesti sa sobom“ jer ste zaključili da život više nema smisla. Njihovi životi pripadaju njima.
Zato mi se okreće želudac kada u komentarima pročitam rečenicu koja počinje s: „Što god da je ona napravila…“ Tu nema nikakvog „ali“.
Zašto uvijek sudimo ženi?
Čak i dok žena stoji pred zgarištem kuće u kojoj su pronađena njezina djeca, dio javnosti pokušava utvrditi njezinu krivnju i opravdati učinjeno.
Žena, čini se, mora biti kriva čak i kada joj ubiju djecu. Nju ćemo pretvoriti u optuženicu na internetskom suđenju, bez ijednog dokaza i bez mogućnosti da se obrani.
Možemo i moramo razgovarati o mentalnom zdravlju, prevenciji samoubojstava i znakovima koji su možda bili zanemareni. Ali psihičke teškoće ne smiju postati univerzalno opravdanje za nasilje, kao što se ni samoubojstvo ne smije romantizirati kao posljednji čin slomljenog čovjeka.
Ono ne poništava ono što mu je prethodilo.
Najmanje što dugujemo toj djeci jest da ne dopustimo da postanu sporedni likovi u priči o navodnoj nevjeri njihove majke.
Jer žena nikoga ne „pretvara u monstruma“. Svatko sam bira što će postati.