Nisu za sve naše životne promašaje krivi roditelji, bivši partneri i teško djetinjstvo

Svakome je na njegov način teško. Kako bi stari ljudi rekli – svatko nosi svoj križ. Svaka obitelj ima svoje bisere, svoje luđake i barem jednog člana zbog kojeg se ostali povremeno pitaju jesu li ga zamijenili u rodilištu. Nitko nije pošteđen lude rodbine, ali ni divnih, dragih i razumnih ljudi unutar te iste obitelji, onih koje volite usprkos i unatoč svemu. I gotovo svatko od nas nosi neku priču koju ne dijeli baš sa svakim. Onu koja boli, koju ne možeš tek tako ispričati i zbog koje i najhrabrijima zasuze oči.

Ne postoji univerzalno mjerilo kojim bismo mogli izmjeriti čiji je život teži, a čije su traume dublje. Ne postoji natjecanje u kojem govorimo: „Meni je bilo gore nego tebi.” Vjerujem da svaka razumna osoba može prepoznati razliku između istinski teških životnih okolnosti i nečije potrebe da baš za sve što joj se dogodi pronađe opravdanje.

Okružena sam različitim ljudima, karakterima i životnim pričama. Neki su odrasli u toplim obiteljima, neki u potpunom kaosu. Neki su imali roditelje koji su im bili vjetar u leđa, a neki čitav život pokušavaju preboljeti te iste roditelje. Odrastamo, biramo partnere, prijatelje i životne puteve, često nesvjesni obrazaca koje vučemo iz djetinjstva. Netko traži ljubav kakvu je gledao kod kuće, netko pokušava pobjeći od svega što je doživio pod roditeljskim krovom. Netko pak uporno bira iste pogrešne ljude i svaki se put čudi što je završio na istome mjestu.

Kada je odgovornost postala tuđi problem?

Sve to mogu razumjeti. No nešto drugo sve teže shvaćam: kada je odgovornost postala tuđi problem?

Sve češće imam dojam da smo postali društvo u kojem za svaki promašaj imamo spremnog krivca. Ako smo loši partneri, krivi su roditelji. Ako varamo, kriv je partner koji nam nije pružio dovoljno pažnje. Ako smo bezobrazni, krivo je teško djetinjstvo. Ako smo sebični, netko nas je nekada povrijedio. Ako godinama ponavljamo iste pogreške, krive su traume.

U subotu sam razgovarala s prijateljicom iz djetinjstva. Nakon godina udaljenosti ponovno smo se povezale i to me baš veseli. Tijekom razgovora zaključile smo kako nas vlastiti odgoj nije naučio prepoznati loše obrasce ponašanja kod drugih, a još manje kako im se oduprijeti. Odmalena su nas učili samo jedno – radi mira u kući najčešće treba zašutjeti.

I upravo zato dobro razumijem koliko nas ono što smo naučili u djetinjstvu može pratiti godinama. No razumjeti zašto smo nešto naučili ili prihvatili ne znači da to ne možemo pokušati promijeniti.

Naravno da nas život oblikuje i da postoje iskustva koja ostavljaju dubok trag. Ali zar to znači da smo do kraja života oslobođeni odgovornosti za vlastite postupke? Zar svaka osoba koju povrijedimo mora imati beskrajno razumijevanje samo zato što je nas netko povrijedio prije dvadesetak godina?

Fascinira me koliko smo spremni analizirati vlastitu prošlost, a koliko malo sadašnjost. Znamo točno tko nas je povrijedio, tko nam nije pružio dovoljno ljubavi i tko je trebao postupiti drukčije. Međutim, kada treba priznati vlastitu pogrešku, odjednom nastupa tajac. Ja sam se sa svojim pogreškama suočila. I nije mi bilo lako pogledati se u ogledalo i reći: „Sad znaš zašto si to radila, ali to ne opravdava tvoje postupke.“

Teško djetinjstvo nije doživotna ispričnica

Ne mislim pritom na ljude koji se bore s ozbiljnim posljedicama zlostavljanja i nasilja. Govorim o onima koji vrlo dobro znaju što rade, ali su naučili da će okolina već pronaći neko opravdanje.

Jer nisu svi naši loši postupci posljedica traume. Ponekad smo jednostavno sebični, kukavice ili bezobrazni. Ponekad svjesno biramo ono što nam odgovara, iako znamo da ćemo time nekoga povrijediti. Ponekad smo, da prostite, jednostavno šupci. I nikakva analiza obiteljskog stabla neće promijeniti tu činjenicu.

Razumjeti nečiju prošlost ne znači opravdavati njegovu sadašnjost. Posebno kada ta ista osoba od drugih očekuje beskrajno razumijevanje, a sama ga nije sposobna pokazati.

Ne možemo promijeniti obitelj u kojoj smo odrasli niti izbrisati ljude koji su nas razočarali. Možemo, međutim, pokušati ne ponavljati njihove pogreške i prestati očekivati da drugi snose posljedice naših odluka. Možda nismo odgovorni za sve što nam se dogodilo, ali u odrasloj dobi moramo preuzeti odgovornost za ono što radimo drugima.

Koliko god nam život bio težak, to nam ne daje pravo da drugima dodatno otežavamo njihov.