Kako bi svakom djetetu koje je suočeno sa životom u domovima osigurali svjetliju budućnost i život u obitelji, potrebno je stvoriti povoljnije uvjete za obavljanje udomiteljstva. Na putu do tog cilja potrebna je konstantna suradnja i komunikacija dionika udomiteljstva u pronalaženju adekvatnog rješenja koje će odgovoriti na potrebe svih onih uključenih u udomiteljstvo.
U potrazi za odgovorima koji bi nam pojasnili ovu tematiku razgovarali smo sa stručnom suradnicom Foruma za kvalitetno udomiteljstvo djece – udomitelji za djecu, magistrom socijalnog rada Katarinom Maček Stjepanović.
Što je u ovome momentu najvažnije istaknuti kada smo kod problema udomljavanja?
Ono što je najvažnije za udomiteljstvo je svakako profesionalizacija udomiteljstva te treba javnost upoznati što se podrazumijeva pod profesionalizacijom udomiteljstva, kome je namijenjena i zašto je ona od presudne važnosti za razvoj kvalitetno udomiteljstva u Hrvatskoj.
Udomitelji u Hrvatskoj bave se ovim plemenitim pozivom, ne poslom, nego pozivom, jer djeca o kojoj brinu su punopravni članovi njihovih obitelji, bez prava iz radnog odnosa. Udomitelji po osnovi bavljenja udomiteljstvom nemaju prava iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, kao niti pravo na godišnji odmor. Za svoj rad primaju simboličnu naknadu koja se kreće oko 400-500 kuna ili malo više, ovisno o potrebama djeteta o kojem skrbe. Osim simbolične naknade za svoj rad, dobivaju i naknadu za usluge smještaja i druge potrebe korisnika, takozvanu opskrbninu koja se se kreće od 1800-2000 kuna ili više, također ovisno o potrebama djeteta i nju trebaju isključivo trošiti za potrebe djeteta (prehrana, odjeća, obuća, higijenske potrepštine, podmirivanje svih troškova vezano za obrazovanje, izvannastavne aktivnosti, zdravstvene potrebe i sve ostale potrebe djeteta).
Udomitelj nije samo odgajatelj djeteta koje dođe u njegovu obitelj jer preuzima višestruku ulogu pa tako treba biti kuharica, spremačica, odgajatelj, učitelj, psiholog…u svakom trenutku treba biti prisutan i odgovoriti na sve potrebe djeteta.
U mjestima koje imaju dugu tradiciju udomiteljstva postoje udomitelji koji se 20-30 godina bave ovim pozivom, a isto tako susrećemo i obitelji u kojima se nekoliko generacija bavi udomiteljstvom.
Dakle radi se o ljudima koji su svoj život posvetili skrbi o najranjivijim članovima društva, a to su djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. U pojedinim obiteljima bilo je smješteno po 20-30-ero djece. Te su obitelji tu djecu „postavile na noge“, dali su sve od sebe od ta djeca postignu maksimum u skladu sa svojim kapacitetima.
Udomitelji su posvećeni ovom pozivu 24 sata na dan, 365 dana u godini, a da za sve godine svog predanog rada nisu ostvarili nikakva prava iz radnog odnosa, tj. nemaju pravo niti na minimalnu mirovinu. Ukoliko udomitelji nisu bili u radnom odnosu ili nisu ostvarili pravo na mirovinu po nekoj drugoj osnovi, u trenutku kada se više ne mogu baviti udomiteljstvom, nemaju pravo niti na minimalnu mirovinu i što im preostaje? Nažalost, preostaje im da traže pomoć sustava socijalne skrbi te nakon niza godina što su radili za taj sustav postaju njegovi korisnici. Upravo iz tog razloga udomitelji već godinama ukazuju na potrebu profesionalizacije udomiteljstva, tj. da se kvalitetnim udomiteljima priznaju prava iz radnog odnosa. Udomitelji nikako ne žele da se ta mogućnost vidi kao način rješavanja visoke stope nezaposlenosti i da se udomiteljstvom počnu baviti osobe kojima je jedini motiv novac i prava iz radnog odnosa. Njihov je prijedlog da profesionalnim udomiteljima mogu postati osobe koje se najmanje tri godine aktivno bave udomiteljstvom te su kroz svoj rad pokazali da su kvalitetni udomitelji.
Nadalje, profesionalizacija je jedini način da se na bavljenje udomiteljstvom potakne mlađe i bolje obrazovane osobe zbog trenutno loše dobne i obrazovne strukture udomitelja u Hrvatskoj. Naime, prosječna životna dob udomitelja je oko 52 godine, a većina ih ima završenu nižu ili srednju stručnu spremu. Nužno su potrebne mlađe udomiteljske obitelji jer je u domovima velik broj djece predškolske dobi. Također je potrebno da se udomiteljstvom bave bolje obrazovane osobe koje će biti spremne i imati kapaciteta za kontinuirane edukacije, razvoj svojih znanja i vještina kako bi se mogle nositi sa svim izazovima udomiteljstva jer su potrebe djece iz alternativne skrbi sve veće, tj. djeca u udomiteljske obitelji dolaze s brojnim teškoćama. Profesionalizacija udomiteljstva je jedini način da se mlađim i bolje obrazovanim obiteljima pruži određena sigurnost.
Kako se postaje udomitelj?
Sve osobe koje imaju želju otvoriti vrata svoga doma, a prvenstveno svoga srca za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi mogu se javiti u CZSS prema mjestu svog prebivališta gdje će im stručni djelatnici dati sve informacije o udomiteljstvu te ih upoznati koje pretpostavke trebaju ispuniti kako bi se mogli baviti ovim plemenitim pozivom.
Pretpostavke koje osoba mora ispuniti kako bi postala udomiteljem jest da bude hrvatski državljanin (iznimno i stranac sa stalnim boravkom u RH koji ispunjava uvjete i pribavio je suglasnost ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi), mora biti punoljetna osoba sa prebivalištem u RH, mora imati poslovnu sposobnost, zdravstvenu sposobnost udomitelja i odraslih članova udomiteljske obitelji, završeno najmanje osnovnoškolsko obrazovanje, mora imati sposobnosti za potrebnu skrb o korisnicima, mora imati propisane stambene i materijalne uvjete za obavljanje udomiteljstva, te udomitelj ili članovi udomiteljske obitelji (osim kod srodničkog udomiteljstva) moraju ostvarivati vlastita sredstva za uzdržavanje, a minimalni mjesečni prihod za uzdržavanje udomitelja samca ili udomitelja i članova udomiteljske obitelji mora biti veći za 70% od iznosa visine pomoći za uzdržavanje.
Udomiteljstvo nikako ne može obavjati obitelj u kojoj su poremećeni obiteljski odnosi, ako je nekome u udomiteljskoj obitelji izrečena mjera obiteljskopravne zaštite, ako je netko u udomiteljskoj obitelji osoba društveno neprihvatljivog ponašanja, također obitelj u kojoj bi zbog bolesti udomitelja ili člana obitelji moglo biti ugroženo zdravlje ili drugi interes korisnika.
Udomitelji ne moraju biti u bračnoj zajednici, udomitelj može biti i samac. Udomitelj samac može skrbiti o najviše dvoje djece ili o jednom djetetu s težim teškoćama (navedeno u članku 25., stavak 3.)
Osobe koje se odluče na bavljenje udomiteljstvom ne moraju imati stambeni prostor u vlasništvu, mogu biti podstanari, ali je važno da je ugovor o najmu sklopljen na najmanje četiri godine od dana davanja dozvole, odnosno od dana obnavljanja dozvole za bavljenje udomiteljstvom.
