Kažu da o mrtvima treba govoriti samo najbolje. Ja bih dodala – o bivšima još i bolje.
Jer, sudeći po tome kako ih opisujemo, pola nas je bilo u vezi sa samim vragom, psihopatom ili barem likom s nekim narcisoidnim poremećajem. Sve dok se, naravno, nismo probudili, prodisali i pokazali da smo dovoljno jaki da se othrvamo munjama i gromovima strašnog života.
A tebe nema…
Ima nešto čudno u toj našoj potrebi da ljude pljujemo tek kad ih više nema – bilo da su stvarno mrtvi ili samo bivši. Kad odu, pretvaramo ih u zla, poremećena mitska bića. Odjednom su bili manipulativni, pasivno-agresivni, egocentrični i, naravno, nesposobni voljeti.
Mi smo, naravno, savršene. Da nas je netko onda pitao kakvi su, mi bismo „kidale žile“ samo da ostanu s nama – ludo, zaljubljene i uporne.
Kad bi se nekim čudom okupili svi ti naši bivši, vjerojatno bi se međusobno prepoznali po podočnjacima i prepričavali iste rečenice:
- „Ne znam što joj je bilo.“
- „Samo sam rekao nešto pogrešno.“
- „Znaš, nije ona loša, ali ima… svoje faze.“
I dok bi oni vrtjeli očima i pitali se kako su samo mogli biti s nekom tako ludom p****, mi bismo u drugom bircu pile vino i s ponosom nabrajale sve što smo naučile iz tih odnosa. Kao da su oni bili naš tečaj samospoznaje, a ne propale ljubavne veze.
Industrija „bivših“
Zapravo, postoji čitava industrija bivših. Književnost, filmovi, pjesme, terapije, citati na Instagramu. Sve to, u osnovi, samo da bismo opravdale činjenicu da smo voljele nekoga tko nas nije volio „na pravi način“.
A što je uopće pravi način? Onaj koji ne boli? Onaj u kojem nitko ne kasni, ne tipka „ok“ umjesto „u redu“, ne zaboravi rođendan i nema loš dan? Ako je to mjerilo, onda smo sve trebale ostati same.
Nikako sebi priznati da možda psihički nismo bili na istom mjestu u isto vrijeme. Možda smo bile ili nezrele ili previše zrele za te naše muškarce? Moguće da nam se karakteri nisu slagali, ili nam se nije dalo truditi spašavati napukle veze?
Sredina ne postoji
Budući da i dalje vjerujemo u ljubav, imamo potrebu svako poglavlje zatvoriti čistim, pospremljenim stolom, opranim suđem i vešom. Zato o bivšima govorimo ili sve najgore – jer nas je to ojačalo – ili sve najbolje – jer nas to čini uzvišenima.
Sredina, kao i uvijek, nije zanimljiva. Nema drame, nema patetike, a nema ni publike.
Možda je zato lakše nekoga pretvoriti u monstruma nego priznati da smo i same imale udio u toj priči. Da nismo uvijek bile žrtve, nego ponekad i suučesnice. Da smo znale da nešto ne štima, ali smo ostale jer smo se nadale da ćemo ga promijeniti. Ili jer nam je bilo ugodno u poznatoj boli. Možda nas je naprosto bio strah da ćemo ostati same.
I da, biološki satovi otkucavaju, kako kažu, pa šuti i trpi. O tome, međutim, ne pričamo. To ne dobiva lajkove.
Kažu da o mrtvima sve najbolje
Dodajem – o bivšima još bolje.
Barem dok se ne sjetimo da nisu svi oni bili zlikovci, niti smo mi bile svetice. Jer, na kraju, svi smo samo ljudi koji pokušavaju voljeti, svatko na svoj nespretan način.
I možda je to jedina istina koju vrijedi zapamtiti.