Bude me grlice s istočne strane stana. Naravno da je alarm upaljen, no kad je ići na put, ne mogu dočekati da svane, pa se i sad budim prije planiranog vremena. Redakcija She.hr dobila je na tjedan dana korištenja novu Toyotu C-HR, hibrid već dokazano snalažljiv na gradskim prometnicama. Pa kako ne bi dokazivali dokazano, dogovorili smo se da se maknemo iz grada i novu Toyotu provozamo do najjužnije točke Hrvatske, rta Oštra na poluotoku Prevlaka.
Za osobu koja na put najčešće kreće bez točno definirane rute (ovoga puta ipak s dogovorenim odredištem), prilično sam organizirana u spremanju stvari na njihovo mjesto. Primjerice, na lijevoj strani prtljažnika uvijek držim obveznu opremu – trokut, reflektirajući prsluk, prva pomoć… U Toyota C-HR je to i aparat za gašenje požara. Naučila sam isto tako ne sjedati u auto bez vlastite osnovne opreme, pa je od sinoć i većina drugih stvari u autu. Kad kažem većina stvari, mislim na šator, dvije vreće za spavanje i gojzerice.
Uz sve navedeno, Toyoti C-HR ima 377-litarski prtljažnik, a stali su i karimati, hammock, dva prekrivača (jer ne volim da mi je hladno), dvije manje putne torbe, četiri jakne, laptop, karton vina i još neke sitnice poput kartuše, džezve i kave. Gepek je pun, no kad ga zatvorim, nitko ne bi rekao da sam doslovno pola stana preselila u auto.
Plan puta?
Plan puta je doći u šest dana laganog điranja do najjužnije točke Hrvatske i vratiti se natrag u metropolu. Pritom izbjegavati autocestu, jer znate onu: It’s about journey, not destination.
Prilazim Toyota C-HR-u na novozagrebačkom parkingu sa smiješkom na licu. Kad ga ovako gledam… Fakat dobro izgleda. Nekako je robusno elegantan koliko god to kontradiktorno zvučalo. Možeš ga voziti i po gradu i u brda, nigdje neće izgledati kao da tu ne pripada. Naime, radi se o ”Coupe High Rideru” (otuda mu i ime C-HR) za što bih u slobodnom prijevodu rekla da se radi o coupeu ‘na visokoj nozi’. Kad sam guglala ime Toyota C-HR, pomislila sam da je SUV s dvoja vrata, jer ručke za stražnja nisam primijetila. Tek sam uživo vidjela kako su lijepo integrirana pa se ne gubi elegancija coupea.
Ubacujem zadnje stvari u prtljažnik, sjedam u auto, vadim iz torbe bocu s vodom, punjač za mobitel, mobitel, novčanik, vozačku, prometnu, maramice, Labello… I sve to smještam oko sebe u pažljivo dizajnirane pretince i držače koji čine da sve bude nadohvat ruke i uredno složeno, jer mi se ne zaustavlja putem kako bih nešto dohvatila. Top!
Sve je na svom mjestu, namještam se u udobnom sicu i konačno – Push start. Pokrećem motor pritiskom na tipku i… Ništa. Već nekaj ne štima. Ne radi. Nisam valjda pokvarila novi auto. Preznojila sam se. Iz četvrtog pokušaja shvaćam da je motor Toyota C-HR-a toliko tih da uopće ne kužim da sam ga upalila. “Nemoj ovo nikome govoriti“, pomislim u sebi.
U motore se ne razumijem puno, ali mogu (pre)pisati s Toyotinih službenih stranica kakav je motor u modelu koji sam vozila. Radi se, dakle, o hibridu četverocilindarskog 1,8 litrenog benzinskog motora (Toyota je već odavno odustala od dizel motora i okrenula se ‘zelenijim’ varijantama) i elektromotora s ukupno 122 KS. Za onoga tko zna guštati, ovaj automobil se čini kao dobar odabir. Elektromotor objašnjava zašto uopće nisam primijetila da sam upalila auto, polazak je nečujan, a kako se radi o klasičnom hibridu, a ne plug-inu, bateriju ne treba puniti, već se ona puni sama – vožnjom i kočenjem.
Kad auto nije samo prijevozno sredstvo, nego suputnik s kojim se želiš osjećati sigurno
Ubacujem, ali ne u prvu, jer se radi o automatiku, već u drive mode. Puštam kočnicu i krećemo. Hibrid i automatik, dva izazova s kojima se susretala, ali na kraće staze. Bit će ovo iskustvo i pol, čini se.
Poći ću na more preko Velebita, preko Baških Oštarija spustit ću se na Karlobag. Do Gospića autocesta. U mojim landranjima, auto nije samo sredstvo, on postaje suputnik i najbolji frend s kojim se želim osjećati sigurno. Kao sad, dok se uspinjem serpentinama prema Baškim Oštarijama, tamo gdje se u proljeće nakon topljenja snijega s Velebita bujice vode slijevaju niz stijene.
Toyota C-HR se odlično drži u zavojima, no čim se približim sredini ceste ili pređem na drugu stranu, zvučno me upozorava i lagano aktivno zakreće volan kako bih se vratila na ‘pravu stranu’. Moram priznati da me ovo pomalo zabavlja, pa na ravnim dijelovima isprobavam ovu funkciju.
Iako je često zatvorena zbog bure, magistrala od Senja do Posedarja jedna je od najljepših cesta u Hrvatskoj, a ja se na nju priključujem u Karlobagu. More s jedne strane, moćan Velebit s druge. Voziti ovom cestom istovremeno je i zen i avantura. Pa čak postaje pomalo i ovisnost, ovisnost o lijepim vidicima. Sad mi se konačno iskristalizirala i ruta, proći ću Jadranskom magistralom do Prevlake, uz skretanje na Pelješac kojeg želim posjetiti. Sunce se spušta i sprema se na počinak, no meni još nije vrijeme. Danas sam bez plana za spavanje, pa odlučim povesti se magistralom dok ne postanem pospana. A onda? Onda ću se snaći. Pa imam šator i vreću u gepeku.
Lagano klizim magistralom Zadar, Bibinje, Sveti Filip i Jakov, Biograd, Pakoštane, Pirovac… Vožnja gotovo potpuno ravnom cestom čini da stisnem gas no kao prava štreberica nikad ne vozim više od dopuštene brzine. Sjajno je što ne moram paziti na prometne znakove i razmišljati koje je ograničenje bilo zadnje, jer Toyota C-HR ima sustav prepoznavanja prometnih znakova, pa me osim o brzini informira i koje je ograničenje brzine na dionici kojom vozim. Sad mi je nekako bliže da ćemo jednog dana imati automobile bez vozača, jer ovaj je gotovo takav.
Dok razmišljam o tome spustila se noć. Pospana skrećem prema Murteru i silazim negdje s D121 na bijelu cestu, uvlačim se među maslinike. Našla sam ledinu, razmišljala o podizanju šatora, ali zbog umora brzo odustala. Prebacujem se na stražnje sjedalo, stavljam jastuk pod glavu, pokrivam se dekicom, a kako su sjedala udobna, zaspem u sekundi.
Kilometri koji se prolaze s običnim benzincem, s Toyotinim hibridom se skoro udvostručuju
Probudila me zora, sunce još nije izašlo. Kuham kavu, perem zube, umivam se nabrzinu jer je prilično vjetrovito, pa spremam stvari, ulazim u Toyotu C-HR i palim grijanje. Danas je plan stići do Pelješca, uz usputna zaustavljanja u Šibeniku i Splitu.
Iako se čini većih dimenzija, prilično lagano manevriram na gradskom parkingu. Jedino mi je neobično koristiti stražnju kameru. Zbog dizajna i linije automobila, stražnji su prozori manji od onih na koje sam navikla, pa se pri parkiranju ili vožnji unatrag valja služiti stvarno ultra širokokutnom kamerom. Trebam skužiti koliko sam udaljena s prvom, koliko s drugom zelenom linijom, a koliko s crvenom crtom od drugog automobila. Zato i nekoliko puta izlazim iz auta provjeriti udaljenost.
Kako uđem automobil mobitel se povezuje bluetoothom s centralnim računalom. Činim to automatski, jer mi nije drago vidjeti ekipu koja drži mobitel u ruci dok vozi. Sama se na dužim rutama znam čuti s frendicama s kojima se ne stignem uvijek vidjeti i onda se baš ispričamo. Bez straha od nepažljive vožnje i potencijalnih kazni. Zaslon od 8” sa svim funkcijama vrlo je intuitivan i snalazim se prilično brzo i bez ‘knjižice s uputama’, tek dodirom. No, nije sve na touch, neke osnovne funkcije; home, menu, audio, map, ch, track, phone i setup, dostupne su i na gumbiće, a analognu generaciju kojoj i sama pripadam, posebno će oduševiti što je volume i tune ‘old school’ – na okretanje! Tako povezana izlazim iz Splita.
Dan prolazi u lagodnoj vožnji magistralom, potrošnja je stvarno mala, spustila sam je sa 6,7 litara na 4,8 litara. Kilometre koje prolazim s običnim benzincem, s Toyota C-HR hibridom skoro udvostručujem.
Mozak kalkulira: benzin koji bih inače utočila od Zagreba do Dubrovnika, bio bi mi dovoljan da produžim do granice Albanije s Grčkom. Da je bar toliko vremena…
U takvim maštanjima prolazim Omiš, Makarsku, Podgoru, pa manje napučen i ‘divljiji’ dio – Živogošće, Drvenik, Gradac. Danas je magistrala dobrim dijelom rasterećena od prometa zahvaljujući autocesti A1, no i dalje je D8 omiljena među onima koji uživaju na putu do destinacije. Ili pak onima kojima je destinacija samo putovanje – kao što smo to Toyota C-HR i ja.
Na odmorištu kod Pelješkog mosta izlazim iz auta, malo se istegnem, iako se ne osjećam umorno bez obzira na kilometre koje sam ostavila iza sebe. Pretpostavljam kako to mogu zahvaliti ugodnom sjedalu u kojemu sjedim ko’ u fotelji. Još sat vremena i stižem na cilj.
Prijepodne trećeg dana, rezervirano je za hajkanje po vršnom dijelu Pelješca, pa tek u popodnevnim satima krećem prema Dubrovniku. Pelješac je stanište moje omiljene vinske sorte – Plavca malog. Poluotok je prekriven vinogradima, a meni se uvuklo pod kožu svaki put kad sam na Pelješcu proći kroz tunel Dingač u Potomju i upiti to veliko plavetnilo ispod nepreglednih vinograda najpoznatijeg položaja za uzgoj Plavca malog.
Tunel je dug tek 400m, a probijen je 1976. godine kako bi se lakše pristupilo položajima zaštićenima Ženevskom konvencijom još 1961. godine.
Najjužniju kopnenu točku Hrvatske ‘osvojili’ su ružmarin, rogač, maslina, agava i Toyota C-HR
U središte otoka vraćam se istim putem kojim sam došla, pazeći pritom da nema nikoga s druge strane tunela. Naime, u tunelu je nemoguće mimoići se, pa jedno vozilo uvijek čeka ispred tunela dok ono iz suprotnog smjera prođe. Imam još sat i pol do Mokošice u kojoj večeras spavam i na magistrali me lovi noć. Primjećujem kako mi zapravo noćnu vožnju uvelike olakšavaju automatska duga svjetla. Ne razmišljam o tome dok mi ususret stižu automobili ili dok me netko pretječe, pa očito ova opcija funkcionira besprijekorno.
Četvrtog dana roadtripa budim se u Mokošici, pa s nestrpljenjem sjedam u C-HR kako bih stigla do najjužnije točke svog putovanja. Do Prevlake i rta Oštro još je 50-ak km i sat vremena vožnje. Prolazim kroz Konavle, pa prije same granice s Crnom Gorom skrećem na Prevlaku. Poluotok Prevlaka s rtom Oštra najjužnija je kopnena točka Republike Hrvatske. Kako zatvara Bokokotorski zaljev i pruža mu zaštitu od visokih valova s otvorene pučine, Prevlaka je uvijek imala i stratešku važnost. U vrijeme Jugoslavije tu je bila vojna baza, pa su i danas vidljivi oronuli i napušteni vojni objekti. Izgrađeno je i više od 3 km podzemnih tunela, kao i u mnogim drugim svojim bazama na Jadranu. Dovoljno daleko od svih, Prevlaka je prepuštena vremenu. Vremenu u kojemu bujaju i ‘osvajaju’ prostor mirisni ružmarin, rogač, maslina i agava, dok tragovi čovjeka – zgrade i drugi objekti propadaju. Nisam ni ja ostavila veliki trag s obzirom da je emisija CO2 znatno niža, tek 110 g/km.
Upravo na ovom mjestu završava moje putovanje s Toyota C-HR za She.hr. Iako zove cesta iza graničnog prijelaza, okrenut ću se, provesti još jedan dan u Gradu s dragim ljudima i vratiti se u metropolu. Nakon povratka u Zagreb i prijeđenih 1825 km zaključit ću kako novi C-HR osigurava uživanje u vožnji, a ne divljanje. Osim toga je i dobar suputnik koji ne troši puno, s kojim se osjećate sigurno i koji vam pušta stvarno dobru glazbu.
Članak nastao u suradnji s brendom Toyota Hrvatska.
