Nedavno sam bila gošća na jednom panelu o društvenoj odgovornosti i inkluziji. Jedva sam pristala govoriti. Ne radim na svom osobnom brandingu, iako o takozvanom DOP-u (CSR) znam i previše. Samo se time ne hvalim.
Inkluzija je tema koju svi vole staviti u PowerPoint prezentaciju, ali rijetko tko je zna živjeti. Razgovor me podsjetio na to koliko je teško razlikovati istinsku namjeru od dobro upakirane fasade. Koliko je teško uopće pratiti motive i razumjeti kakav učinak određeni potezi imaju na sve dionike društva.
Svi volimo reći da nam je stalo. Da podupiremo različitost, da vjerujemo u jednakost, da nas pogađa tuđa bol. No gdje smo kada treba napraviti samo jedan korak više? Kada treba promijeniti svoj način rada, prilagoditi prostor, dati priliku onome koga sustav najčešće ne vidi? Tu obično nastaje tišina.
Mali koraci mijenjaju svijet
Na panelu je jedna od govornica rekla da su mali koraci ti koji dugoročno stvaraju promjenu. I zaista je tako. Ne treba nam revolucija svaki dan. Treba nam svakodnevna upornost. Treba biti dosadan. Uporno, tvrdoglavo, svaki dan – u poslu, u zajednici, u obitelji. Treba nam odluka da nećemo okrenuti glavu.
Društvena odgovornost nije projekt koji traje tri mjeseca, s lijepim fotografijama i dobrim PR-om. To je način života.
Inkluzija kao stvarnost, a ne kvota
Posebno me dotaklo pitanje inkluzije. Uvijek postoji rizik da ostane samo riječ – ukras na novoj strategiji ili slogan kampanje. Inkluzija nije “idemo nekoga ubaciti” da popuni kvotu. Ona znači stvoriti uvjete da svi mogu sudjelovati. To znači prilagoditi prostor, komunikaciju, ali i očekivanja.
Znači priznati da svijet nije napravljen po mjeri svih, ali da imamo moć to mijenjati.
Nije lako. Lakše je okrenuti glavu i reći da je “tako oduvijek bilo”. Ali tko kaže da oduvijek mora biti zauvijek?
Autentičnost koja boli
Često slušam o “autentičnom liderstvu”. Lijepa riječ, jako popularna. Ali autentičnost boli. Ona podrazumijeva da nekad nećeš biti simpatičan, da ćeš otvoriti temu koju drugi izbjegavaju, da ćeš stati iza onih koje većina ignorira. Autentičan lider ne gleda što će mu donijeti aplauz, nego što će dugoročno donijeti promjenu. A to nije uvijek zahvalan posao.
I zato se pitam: jesmo li spremni na tu vrstu odgovornosti ili smo zadovoljni slikama s panela i hashtagovima o promjeni?
Ogledalo umjesto pozornice
Volim reći da društvena odgovornost počinje u ogledalu. Ne u korporativnim izvještajima, ne u konferencijskim dvoranama, nego u svakodnevnim odlukama – kako se općenito odnosimo prema ljudima oko sebe, kome pružamo priliku, kome dajemo glas.
Naravno, želimo da “veliki igrači” povuku poteze, ali ako sami ne mijenjamo mikro-svijet u kojem živimo, do promjena nikada neće doći.
Odgovornost nosi rizik – da nećeš biti shvaćen, da ćeš izgubiti privilegiju, da ćeš nekome stati na žulj. Hoćemo li odgovornost svesti na još jedan marketinški trik ili ćemo je živjeti svaki dan? Ne savršeno, nego iskreno, malim, ali upornim koracima.
Jer ako odgovornost nije osobna, onda nije ni društvena.