U monodrami „Ja glumica“, Daria Lorenci Flatz ne skriva se iza uloga, naprotiv, skida ih sloj po sloj. Na sceni ostaje sama, ogoljena, istovremeno stroga i nježna prema sebi, propitujući vlastite izbore, strahove i granice.
U razgovoru je otkrila koliko je teško i nužno govoriti iz vlastitog iskustva, gdje završava osobno, a počinje univerzalno, te kako izgleda svakodnevica žene koja balansira između nemilosrdne samokritike i unutarnje nježnosti. Iskreno i bez uljepšavanja, govori o sumnji, disciplini, inspiraciji i potrebi da ostane vjerna sebi, i na sceni i izvan nje.
Kako biste u jednoj rečenici opisali ženu koju upoznajemo u monodrami „Ja glumica“?
To je žena koja sagledava sve svoje pozicije, uloge, motive i s radošću i s zahvalnošću te ih prihvaća kao što majka prihvaća svu svoju djecu s ljubavlju, humorom i bezazlenošću, s lakoćom u biti.
Koliko je hrabro stati sam na pozornicu i ogoliti vlastitu priču pred publikom?
Rekla bih da je to i malo ludo, sebično, a opet i odgovorno jer zbilja treba propitivati načine i izbore u izvedbi kako bi se opravdalo takvo zauzimanje prostora i takva egocentričnost. Dakle, da bi to bilo više od vlastite egocentrične egzibicije, morate biti sigurni da će vaše osobne teme imati dovoljno univerzalnosti da se tiču i drugih. Morate opravdati zašto pričate o sebi da to ne bi bilo puko izlaganje pred ljudima.
U prirodi izvođača i umjetnika je da sumnja, zato kada radite tuđe tekstove i kad vas netko režira, uvijek možete reći sebi: „Pa dobro, nisam ja kriv.” Ovdje to ne možete i to je prilično zastrašujuće. Treba prebaciti tu letvicu u kojoj koristite sebe jer ste naprosto sami sebi najbliži izvor samoironije i zabave te od toga napraviti kazališni čin, jer ako to ne uspijete, onda to nije ništa više od bilo kojeg Instagram ispovijedanja ili iznošenja iskrenog mišljenja. Kazalište mora ići dalje od toga da bi bilo kazalište, a to nije lako i nije lako svaki dan iznova povjerovati da će vam to uspjeti. U tom smislu sam i stroga i zahtjevna prema sebi, ali s druge strane onda upalim tj. dozovem ovu nježniju mamu u sebi koja mi kaže: „Pa pobogu, neće svijet propasti ako netko pomisli da nisi uspjela!” (smijeh)
Bit će sve dobro. Negdje duboko u sebi vjerujem da bez te nemilosrdnosti prema sebi ne možete pomaknuti svoje granice. To je bolno i naporno, ali ne ide bez toga… bar ja to još nisam naučila.
Imate li ritual prije izlaska na scenu koji vam pomaže „ući“ u ovu predstavu?
Prije svake predstave rituali su isti. Prije mi to nije bilo potrebno, ali što sam starija, to mi je neophodno. Potrebno mi je vrijeme u kojem se ne žurim, ne stišćem sebe, imam vremena za dokolicu – da legnem na pod, probudim tijelo ili da dođem pješice do kazališta, pa se istegnem i napravim kavicu, a zatim lagano pročitam cijeli tekst i ponovim naglas neke dijelove. Onda se sama našminkam, obučem i u miru idem pred ljude.
Velika podrška su mi svi ljudi koji su bili uključeni u ovaj projekt na bilo koji način pa bi se ovim putem htjela i zahvaliti svima. Veliko hvala Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu na podršci i ukazanoj prilici, a posebno Ivi Hraste Sočo, na povjerenju i prostoru koji mi je omogućen. Dobiti takav prostor za istraživanje i igranje predstave za mene predstavlja iznimnu vrijednost i velik doprinos našem umjetničkom radu, na čemu sam iskreno i duboko zahvalna.
Hvala i Mariu Gigoviću, direktorici Drame Teni Štivičić, šefu tehnike Denisu Rubiniću, kao i cijeloj tehničkoj ekipi, inspicijentima i svim djelatnicima HNK-a koji su svojim radom i predanošću omogućili realizaciju ove predstave.
Zahvaljujem i svom autorskom timu, koji je bio neizostavan dio ovog procesa.
Posebno hvala Krešimiru Dolenčiću, koji je u završnici došao pogledati predstavu i svojim savjetima i podrškom pomogao u njezinoj pripremi.
Što vas danas najviše inspirira na sceni i izvan nje?
Najviše me inspirira glazba i stvari koje me diraju, autobiografske priče, sport, priče o pobjedi, o tome da se može usprkos svemu. Srce me najviše inspirira.
Kako izgleda vaš idealan dan kada niste u kazalištu?
Moj idealan dan je da sam negdje gdje me nitko neće probuditi, nikakva buka ni obaveza, i gdje se mogu prirodno probuditi sama od sebe, a to je nikad i nigdje, hahahha. Tako da mog idealnog dana nema, ali evo: započeo bi šetnjom ili joggingom u šumi, pa slijedi doručak, neki spa i masaža, pa opet spavanje i neka serija, ručak, neki plesni trening, pa opet sauna, serija, spavanje i tako u krug — hahahaha. Dosta!