Zvuči grubo je l’ da? No, zaista sam to često mislila (i još u nekim situacijama za neke ljude mislim). Međutim, kako smo svi različiti, a ja sam tip koji teško prihvaća da su drugi naprosto drugačiji od mene, uvijek bi se strašno nervirala oko toga (ali me brzo prođe, kao uragan). Zašto? Jer sam ja crveni tip osobe. Okej, imam nešto žute i malo zelene. Plave ništa.
Dogodilo mi se prosvjetljenje nakon knjige Okruženi idiotima koju je napisao Thomas Erikson.
Dobro, nije baš prosvjetljenje jer sam oduvijek znala svoje vrline i mane i shvaćala sam da postoje (nažalost) ljudi koji su različiti od mene. Sada shvaćam da je sreća što je velika većina ljudi u potpunosti drugačija od mene, inače bi svijet bio pun luđaka koji se deru jedni na druge kada se naljute, inzistiraju da bude po njihovom i kada im se nešto ne sviđa, kažu vam to u facu. Ne bi daleko dospjeli zar ne?
Znate one situacije u prometu kada netko vozi sporo,da sporije ne može, ali k tome je još i neodlučan, ne zna da li da skrene ili ne, a vi ga ne možete zaobići i onda, odluči skrenuti i to bez žmigavca. E takvim osobama bih ja vozačku uzela da mogu, no kako ne mogu onda im trubim kao manijak i mašem rukama (da mogu i nogama bih ja) uz zvukove najmaštovitijih psovki. Išla sam ja neko vrijeme i na autogene treninge jer bih u prometu često imala ispade, no nisu mi baš pomogli. Nakon što izvrijeđam osobu za volanom, izbacim sve iz sebe i nastavim kao da se ništa nije dogodilo. Puls prije 3 minute 300, sada – potpuno normalan.
Kako je to moguće?
Nemam vam pojma al jednostavno je tako. Matej (moj dečko) ludi na to jer prenesem nervozu na njega. Ja se smirim kao da ništa nije bilo, a onda on viče. Ali ,na mene. A ja se smijem, jer mi nije jasno zašto on pizdi. Nisam baš najidealniji partner, je l’ da?
A nisam ni timski igrač, zato i jesam poduzetnica. Mišljenja sam (krivog) da nitko ne može odraditi bolje od mene puno toga i onda se nađem u situaciji da ja odrađujem i što treba i što ne treba.
K’o mi kriv, odrađuj, majmune ,kad ti sve možeš!
A onaj dio posla koji zaista ne znam i dam nekome da odradi, jao si ga njemu ako nije na vrijeme i onako kako sam ja zamislila. Buuuum!!! Eksplozija! Prošla grafička dizajnerica koja mi je radila planer je jako maštovita, kreativna, spora i picajzlasta. Stalno sam se borila sama sa sobom da joj na lijep način ukažem da ne posvećuje toliko vremena detaljima,a jer planer neće biti gotov na vrijeme, a to je najbitnije. Bilo je dana kada bi joj to izuzetno blago objasnila, a bilo je i dana, doduše puno manje, kada bih graknula da požuri. Nakon dvije godine suradnje, zaključile smo da više nećemo surađivati, jer je ona mene koštala puno živaca (i ako nastavimo surađivati vjerojatno bih ju udavila), a ona je meni rekla da me se boji. DA ME SE BOJI. Unatoč tome što sam ja birala riječi, što u pms razdobljima nisam komunicirala s njom, što sam samoj sebi objašnjavala da je ona umjetnik i da oni ne funkcioniraju kao mi ostali ljudi. Unatoč svemu tome, ona mi je rekla da me se boji.
Pročitaj knjigu!
Kako je Matej prvi pročitao knjigu, na moje ispade bi mi rekao – počni čitati knjigu – zaista sam ju uzela u ruke i pročitala za 3 dana. Ovaj put sam napismeno vidjela da svi drugačije funkcioniramo.
Čovjek je objasnio do u detalje kakav je koji tip čovjeka. Tako sam pročitala da crveni zaista ne sluša ljude, jer stalno s Matejem vodim bitku oko toga. On tvrdi da mi je nešto rekao, ja tvrdim da nije. Zna se (često) dogoditi da Matej ispali neku informaciju o mojim prijateljima, a ja ga gledam u čudu otkud mu to. Ispočetka je on mene gledao još bljeđe, jer je ta informacija rečena i preda mnom, ali ja ju nisam čula ili ju nisam zapamtila. Očito sam smatrala da meni nije bitna. Tako da ako morate neku tajnu podijeliti s nekim, slobodno se javite meni, ja ću je sigurno odmah zaboraviti.
Ne slušam, ali volim pričati.
ALI s ljudima koji se meni svide. Ako mi se netko se svidi, odmah ću mu to jasno dati do znanja. Dobro procjenjujem ljude i njihove energije, ako mi ne paše – briši od mene!
Samo da je muving i da se nešto događa. Učila sam jezika da ih ne znam ni nabrojati, neke uspješno neke manje uspješno. Ista stvar je sa sportom. Nema na što nisam išla (ali ni na jedan timski). A posebna ljubav mi je adrenalin. Skakanje s padobranom, paragliding, vožnja motorom (kao vozač, ne onaj kaj sjedi iza), zipline.
Moja prijateljica Ljubica me jedno vrijeme nagovarala da odem polagati za kamion. Ja sam umirala od smijeha pri samoj pomisli sebe kako vozim kamion. Ali ona je bila ozbiljna. Megi kamiondžija.
Možeš li…? Mogu! Idemo…? Idemo! Kada…? Odmah! To sam ukratko ja.
Excelko
Otkada sam u vezi s Matejem puno sam pitomija. Izgleda da čovjek zna sa mnom. Prije sam funkcionirala na način ako narednih par dana nemam ništa isplanirano, sjednem u auto i odem negdje, najčešće u Beograd kod prijateljice. Prije toga dođem doma javiti se mami i tati, odslušam tatine prodike da gdje ja sad idem, devet sati je navečer, da kad ću ja tamo doći. Rekoh: „Tata, pa prije ponoći sam tamo.“ Time mu samo dodatno dignem tlak jer zna kako vozim i da ću zaista tamo doći prije ponoći. E, moj tata, jabuka ne pada daleko od stabla.
Kako sam prvi put u životu u ozbiljnoj vezi iz koje ne kanim pobjeći, tako moram planirati i prilagođavati se (raditi ono što mi nije navika). Matej nije baš najspontaniji tip čovjeka, on si sve voli isplanirati, izračunati, ne voli nepredvidive situacije (Excelko).
Tako sam ja njega maltretirala da u prvom mjesecu otputujemo negdje. Nismo se uspjeli dogovoriti za prvi mjesec ali jesmo za drugi. Idemo u Maroko. 5 dana Marakeš, 2 dana Casablanca. Malo smo čitali putopise, no niti jedan kvalitetan. Kupili smo avionske karte, bookirali hotele, proučili znamenitosti i više nismo pričali o tome.
Sve dok ja nisam otišla na jedan sastanak gdje mi je gospođa kod koje sam bila na sastanku rekla da je tri puta bila u Maroku. Otvorila je kartu na laptopu i krenula pokazivati gdje ići. Njenom rutom bi obišli cijeli Maroko. Ja sam se oduševila. Odmah sam nazvala Mateja i ushićeno mu ispričala da mijenjamo cijeli plan puta. On se, naravno, nije oduševio i rekao mi je da ćemo doma o tome pričati. I pričali smo. Ja sam ga uvjeravala da ćemo tako sve vidjeti i da je glupo biti samo u dva grada u zemlji. Uzet ćemo rent a car i vozikati se. Na to je on meni rekao da ne kani godišnji provesti u autu putujući po zemlji koja nije baš tako sigurna.
Pogađate – meni to nije palo na pamet jer ja ne vidim problem u tome da smo stalno na cesti. Pa, tako ćemo sve vidjeti a ako nam se štogod i desi, pa Bože moj, snaći ćemo se. I tako ja udaram po svome, on traži razumne argumente da mi objasni kako to nije tako dobro kako sam si ja zamislila.
Mene kada stisnete u kut ja još više pocrvenim, a Matej poplavi (ne doslovno, pobogu, pričamo o boji tipa osobe). Matej se raspištoljio i izračunao sve udaljenosti svih destinacija koje sam ja predložila. Ispalo je da je nemoguće obići sve u 7 dana. Meni kada dođete s činjenicama tek onda prihvatim da je nešto nemoguće. Našli smo kompromis i dodali smo u plan putovanja i Fes. Marakeš, Fes i Casablanca.
Sutradan smo se smijali i analizirali kako je tko od nas postupio u situaciji koja mu ne odgovara, a kako smo slični u situacijama koje nam odgovaraju. I kako će biti zabavno kroz život rješavati ovakve situacije jer smo različiti. Možda njemu ipak nije smiješno.
Jebiga, Matej, meni je. Ja sam očito bolje prošla.
Tekst napisala Magdalena Bešker
