Ponedjeljak je. Ušla sam u tramvaj broj 17. na Trgu. Auto mi je kod HNK, a kišobran, naravno, nemam. Srećom švercam se samo dvije stanice. Zašto opet danas cmolji ta kiša? Zašto sam baš ja ta vrsta žena koja u torbici nikad nema maramicu, olovku, a kamoli kišobran?
U tramvaju smrdi na vlažne kišobrane i usirene kumice. Nabrušena, nijema lica zazorno krišom promatraju jedna druge. Nastojim se pomaknuti i zauzeti što bolju poziciju jer u rukama nesmotrenih putnika kišobrani postaju ubojito oružje. Posebno oni polupotrgani čije žice buntovno izviruju kao da žele pobjeći iz kišobrana. Pobjeći od vlasnika. Pobjeći iz tramvaja! Ovo zadnje, nije loša ideja.
Pretvaram se u mizantropa u trenu… Kako i ne bih… Stojim u sendviču između neuglednog dječarca i starijeg, visokog gospodina u baloneru. (I nije neki izbor). Odmičem se, uzmičem, ali nemam previše kamo… Cijedi mi se nečiji kišobran po cipeli… A, u pičku materinu! Opet smo zastali… Strpi se, mantram si… Al’ vrijeme onoga koji čeka je beskrajno… Sad znam kako je onima koji lete za Tokio (jebote, nikad stići!)
Vrata su se napokon otvorila i uz dva, tri – oprostite, samo malo – našla sam se napokon na ulici. Konačno sloboda, nitko mi ne puše uz vrat, ne smrdi na cigarete, prljavštinu, sir, luk ni zelje… No, kako obično biva, sreća je kratkog daha… Kišilo je, onako pošteno. Nadstrešnica na tramvajskoj stanici bila je krcata. Podvukla sam se ispod i smišljala najkraći put do auta. Na kraju sam se odvažila i polutrčećim korakom uzmicala u tom smjeru.
Hladno mi je. Stala sam u neku lokvu. Sad su mi i noge napola mokre. Mimoilazim ljude s kišobranima. Žurim se.
Kako mrzim ponedjeljak.
Kronično nezadovoljstvo pralo me je kao i kiša sve do auta. No, ni onda nije prestalo. Sjela sam mokra u auto i otisnula se u promet zagrebačkim cestama. Kilometarska kolona kao da čeka samo mene. Uklizala sam u nju i ponovno osjetila to isto sivilo, nervozu i smrad kao u tramvaju… Od toga se jednostavno nije dalo pobjeći.
Tako mi svi želimo pobjeći. Želimo se probuditi u nekim novim scenografijama, u nekom drugačijem danas ili sutra.
Pobjeći od beznadežnosti situacija u koje upadamo svakodnevno i uporno. Pobjeći od nekog vladajućeg nametnutog besmisla u kojem se moramo pacati, kojeg moramo podržavati, poticati i širiti da bi se uklopili, da bi bili prihvaćeni, da bi se s pravom tiskali u svojim malim smrdljivim skupinama koji nam predstavljaju čitav svemir. Čovjek je nevjerojatno adaptabilan za mirise i na te male smrdljive skupine. Ono što ti u prvi mah zasmrdi u nekom drugom trenu više ne osjećaš. Otupiš i više i samo se praviš da znaš razliku između kuge i kolere na marketu života.
Živimo rasadniku grijeha i neslobode koju sami uzgajamo. Staklenički plinovi su moćni i krajnje toksični. No, ne smijemo tako misliti jer je i to grijeh ili možda greška. Ne smijemo bogohuliti, mi koji Boga nismo ni vidjeli, ni naslutili. Rođeni smo u grijehu i rođeni s greškom da griješimo. U tom cijelom ropstvu grijeha razvila se fama oko opraštanja koje mora biti tako teško samo da bi se greške mogle lako i prirodno nizati, a mi s greškama bivati još nemoćniji, još beznadniji, još tuplji.
Kad to shvatiš, kad provališ algoritam vidiš na nema greške, nema grijeha, nema ni oprosta.
U stanju istine vidiš jednotu sa životom gdje te relacije dobro-loše zabavljaju, potiču i uče. Tada ne moraš biti nadahnut za opraštanje. Nedotaknut si grijehom, tuđim i svojim greškama i tako pružaš šansu svima da „ne griješe”. Ne moraš ništa opraštati, ništa zaboravljati… Tada uistinu živiš!
