Postoji jedna tiha zamka u koju mnogi upadamo, a da toga nismo ni svjesni. Kada napredujemo, kada rastemo, kada stvari koje su nam nekad bile teške postanu lakše, mi ne stanemo i ne kažemo „ovo je dovoljno“. Umjesto toga, vrlo često samo podignemo ljestvicu.
I tako se dogodi nešto zanimljivo. Objektivno si bolji nego prije mjesec, šest mjeseci ili godinu dana. Ali subjektivno, u vlastitoj glavi, to više ne vidiš kao napredak. Vidiš samo novu razinu koja još nije „dovoljna“.
„Možda ne primjećuješ koliko ti dobro ide, jer stalno podižeš ljestvicu.“
Ta rečenica je podsjetnik na nešto važno: napredak ne nestaje samo zato što si već naviknuo na njega. Ali naš um ima tu naviku da brzo normalizira ono što je nekad bilo teško.
Sjeti se samo situacija koje su ti nekad stvarale stres, nesigurnost ili strah. Danas ih možda radiš automatski, bez puno razmišljanja. I to je napredak. Ali rijetko ga doživljavamo tako. Umjesto toga, fokus se pomiče na ono što još ne ide. Na ono što još nije savršeno. Na sljedeću verziju sebe.
I tu dolazi problem, jer stalno pomicanje ljestvice može stvoriti osjećaj da nikad nisi „dovoljno dobar“, čak i kada objektivno jesi u velikom napretku.
Istina je da rast često izgleda ovako: napraviš korak, navikneš se na njega i odmah tražiš sljedeći. Ali između tih koraka postoji nešto što zaboravimo priznati već si se promijenio.
Možda ne vidiš koliko dobro ti ide, jer si postao osoba koja od sebe očekuje više. Ali to ne briše ono što si već postigao. I zato ponekad vrijedi stati i ne podići ljestvicu odmah. Ne zato da bi ostao na istoj razini, nego da bi uopće vidio koliko si već daleko došao.
Jer napredak ne prestaje biti napredak samo zato što si ga prestao primjećivati.