Ponekad ono što osjećamo kao nelagodu ne dolazi kao upozorenje da smo skrenuli s puta, nego kao znak da se nešto u nama pomiče. Da izlazimo iz poznatog, iz sigurnih obrazaca, iz onoga što smo već naučili kontrolirati.
Iako um zna tražiti sigurnost i jasnoću, psiha često prvo reagira kroz napetost, sumnju ili unutarnji nemir kada ulazimo u nešto novo. To ne mora biti alarm da nešto nije u redu, nego prirodna reakcija na promjenu. Čak i kad je promjena dobra, ona rijetko dolazi s osjećajem potpune lakoće.
Nelagoda tada nije pogreška, nego pratnja promjene. Nije dokaz da radimo nešto krivo, nego da radimo nešto novo.
Ponekad se upravo u tim trenucima javi potreba da se vratimo starom, poznatom, sigurnom. Jer poznato, čak i kad nas je umaralo, često djeluje lakše od nepoznatog. Ali to ne znači da je povratak uvijek odgovor. Nekad je samo refleks na promjenu koja traži vrijeme da se integrira.
Važno je naučiti razlikovati nelagodu koja nas upozorava na stvarnu štetu od nelagode koja se javlja jer rastemo, mijenjamo se ili izlazimo iz uloga u kojima smo dugo bili. Jedna nas štiti, druga nas razvija.
Ne mora svaka teška emocija značiti da smo na krivom putu. Ponekad znači upravo suprotno da smo napokon na putu koji još nismo prohodali.
I možda najvažnije, ne moramo odmah znati gdje taj put vodi. Dovoljno je ponekad ostati prisutan i dopustiti si da nelagoda bude samo prolazno stanje, a ne konačna istina o nama ili našem smjeru.