Lako je oguglati na vlastitu svakodnevicu. Kada se svakoga dana budite u istom stanu, prolazite istim ulicama i gledate iste ljude, s vremenom razvijete neku vrstu sljepoće za vlastito okruženje. Ono što nas okružuje prestaje biti prostor inspiracije i postaje tek neutralna kulisa kroz koju žurimo s točke A na točku B. Zaboravljamo da ono što je nama obično, dosadno i podrazumijevano, nekome na drugom kraju planeta predstavlja nedosanjani san ili čisto čudo.
Sljepoća za vlastitu sreću
Taj se fenomen najbolje može opisati kroz našu urođenu ljudsku osobinu da se nevjerojatno brzo navikavamo na sve što je stabilno i dobro u našem životu. Taj unutrašnji mehanizam sve ono što nam je blisko i sigurno pretvara u polaznu točku, bazu iz koje odmah počinjemo tražiti još više, zaboravljajući koliko je sama ta baza vrijedna. Tekstura naše svakodnevice postaje siva samo zato što je predugo gledamo pod istim, rutinskim kutom.
Uzmimo za primjer najjednostavnije stvari. Prolazimo pokraj fasada i uličica koje kriju stoljeća povijesti, a oči su nam prikovane za ekrane mobitela. Tek kada vidimo stranca koji s iskrenom fascinacijom fotografira neki detalj na zgradi pokraj koje prođemo dvaput dnevno, na sekundu zastanemo, trgnemo se i pomislimo: “Pa da, zapravo je lijepo.” Potreban nam je tuđi pogled da bismo ponovno vidjeli ono što nam je pred nosom.
Živite u nečijem snu, a da toga niste svjesni
Ova se pojava ne preslikava samo na estetiku gradova ili prirode; ona najdublje zadire u naše odnose i unutrašnje resurse. Sigurnost u kojoj živimo, slobodno popodne, miris prve jutarnje kave u tišini, pa čak i prisutnost ljudi koji nas vole, sve to tretiramo kao doživotnu garanciju. Tek kada nastupi kriza ili gubitak, shvatimo da smo živjeli u obilju koje nismo znali konzumirati dok je trajalo.
Sposobnost divljenja nije urođeni talent koji neki imaju, a drugi nemaju; to je stvar svjesnog treninga. To je odluka da barem jednom u danu skinemo filter automatizma i pogledamo svoj život očima nekoga tko ga vidi prvi put.
Neka vam ovaj tjedan posluži kao mali unutrašnji podsjetnik: usporite i namjerno potražite detalje. Pogledajte svoj grad, svoje rutine i ljude oko sebe očima nekoga tko bi dao sve da na samo jedan dan ima to što vi imate. Možda s olakšanjem shvatite da već sada živite u nečijem najljepšem snu, samo ste zaboravili podignuti pogled.