Za mnoge od nas sport je bio utočište, prostor igre, radosti i snova. Sjećamo se uzbuđenja prije utrke, smijeha na terenu, osjećaja da smo dio nečeg većeg, tima i zajednice. Ali sport nije uvijek samo bajka. Ponekad se iza sjajnih medalja i natjecateljskog duha kriju trenuci nesigurnosti, pritiska, neizgovorenih riječi i tišine.
Statistika jasno progovara. Čak 80 posto djece prijavilo je da su doživjela neki oblik verbalnog ili fizičkog nasilja u sportu. Rezultati su to istraživanja iz 2022. godine koje je provelo Ministarstvo turizma i sporta. „Statistike su poražavajuće. Čak 50 posto naših ispitanika imalo je neko iskustvo verbalnog nasilja od trenera, a 30 posto njih čak i fizičko“, naglasila je Nikolina Brnjac, tadašnja ministrica turizma i sporta, za Gol.hr. U hrvatskom sportu, slučajevi seksualnog zlostavljanja su rijetki, ali ih ima i svaki takav incident treba shvatiti kao ozbiljno upozorenje.
To nisu tek brojke. To su glasovi djece koji mole da ih se čuje. Zbog toga je važno da danas potaknemo razgovor, ne samo o sportu kakav bismo željeli, već i o onom kakav jest, sa svim svojim izazovima.
Pitali smo Tenu Sakar Vukić, zagrebačku sportašicu, influencericu i ambasadoricu mentalnog zdravlja na društvenim mrežama da s nama podijeli svoja razmišljanja i iskustva. Tena se već više od 25 godina aktivno bavi sportom, uključujući atletiku, orijentacijsko trčanje i triatlon, te redovito sudjeluje na utrkama i natjecanjima, predstavljajući Hrvatsku na međunarodnoj razini.
„Sport je divna stvar u životima djece. Uči ih timskom radu, disciplini, borbenosti te kako se nositi s padovima i pobjedama. No sport može biti i prostor u kojem se ponekad ne osjećamo ugodno niti podržano.
Zato je važno pitati djecu kako im je na treningu, osjećaju li se sigurno i podržano te kako im se obraćaju treneri i kolege. Bitno je da znamo što djeca doživljavaju kako bismo ih mogli podržati, ali i zaštititi.“
Kako sam cijeli život provela u sportu, sama znam da sport može biti lijepa stvar, ali znam da nažalost može biti i ne tako lijepa stvar. Djeca zaslužuju da se mi, kao roditelji i društvo, pobrinemo da oni vide samo onu lijepu stranu sporta.“
Uz ove misli, Tena nam preporučuje i konkretna pitanja i znakove na koje treba obratiti pažnju. Pitajte djecu kako im je na treningu i osjećaju li se sigurno i podržano. Promatrajte govor tijela djeteta i način na koji treneri i kolege komuniciraju. Obratite pažnju na tišinu jer ponekad govori više od riječi.
Djeci treba više od medalja i natjecanja. Trebaju prostora da rastu, da pogriješe i da budu saslušana. I mi, kao odrasli, imamo odgovornost osigurati da sport bude mjesto gdje se osjećaju sigurno, podržano i važno. Samo tako mogu uživati u sportu i istinski razvijati svoje sposobnosti, zajedno s radosti i ponosom koji on donosi.