Kako se približava blagdan Svih svetih, mnogi od nas odlaze na groblja, nose cvijeće i pale svijeće prisjećajući se onih kojih više nema. Ovaj tjedan vrijedi zastati i prisjetiti se na jedan dublji način, ne samo odlaskom, nego iskrenim povratkom mislima i srcem onima koji su nam obilježili život.
Prisjeti se topline zagrljaja, razgovora koji su te nasmijali i zajedničkih trenutaka koji su ostali zapisani negdje duboko u tebi. Prisjeti se onoga što si naučio od te osobe, onoga što ti je ostavila u nasljeđe. Možda to nije predmet, nego osjećaj sigurnosti, blagosti ili hrabrosti.
Često toliko pažnje posvetimo vanjskim ritualima, svijećama, vijencima i odlascima na groblje, da zaboravimo ono najvažnije – emocionalno sjećanje. Ono se javlja kada barem na trenutak ponovno osjetimo ljubav i bliskost koju smo nekada imali. Sjećanje na voljene ne živi u kamenu ni u cvijeću, nego u našim pričama, mislima i osjećajima. U načinu na koji danas volimo, u riječima koje koristimo i u vrijednostima koje njegujemo i dalje su prisutni njihovi tragovi.
Kada zapališ svijeću, neka to ne bude samo simbol žalovanja, nego i znak zahvalnosti. Zahvalnosti za zajedničke trenutke, za ljubav koja je postojala i za sve lekcije koje su te oblikovale.
Ovaj tjedan možda ćeš poželjeti poslušati pjesmu koja te podsjeća na njih, prošetati mjestom gdje ste često bili, ispričati priču o njima nekome tko ih nije poznavao ili jednostavno zatvoriti oči i zahvaliti na tome što su postojali.
Dopusti si da osjetiš i tugu i zahvalnost. Obje emocije mogu postojati zajedno. Tugujemo jer volimo, a sjećamo se jer ljubav ne prestaje.
U tome i jest bit blagdana Svih svetih: podsjetnik da sve što smo voljeli i dalje postoji u nama, u svemu što jesmo i svemu što postajemo.