Pavao Hodap, 28-godišnji svestrani Riječanin, u fotografskim krugovima već je duže vremena poznat po svom posebnom oku za fotografiju, posebno koncertnu. No, ono što vam zapne za oko je njegov vedar i veseli duh, osmijeh koji ne skida s lica, a ujedno i vas nasmijava do suza. Uvijek okružen mnoštvom prijatelja, uz koje se, kao i uz njega, uvijek, i gdje god bili, osjećate dobrodošlo. Osim intervjua, imala sam prilike surađivati s Hodapom i na projektima, kroz koje je cijeli tim oduševio svojom profesionalnošću i jednostavnošću, napravivši toliko ugodnu atmosferu da se apsolutno svatko osjeća dobro ispred njegovog objektiva.
No, kako bi i vi doznali ponešto više o dugokosom Riječaninu, koji će zaista pokoriti fotografsku scenu, napravili smo intervju samo za vas!
Odakle ljubav prema fotografiji?
Sve je počelo s glazbom. Prvo sam svirao u bendovima, a potom radio na konstrukcijama pozornica. Naime, koncerti su moja najveća strast i sasvim slučajno sam počeo fotografirati. Prvi početak je bila ujedno i prva turneja na koju sam išao s jednim bendom. Vozio sam i radio na logistici turneje, a potom sam je i fotografirao gdje mi je jako draga osoba, Martina Rusalka, posudila fotoaparat.
Nakon toga sam s Martinom počeo fotografirati. Išli smo na koncerte i ljubav prema fotografiji se rodila. Nažalost, moj daljnji razvoj je išao nešto sporije jer sam živio u Rijeci te nisam imao mogućnost toliko fotografirati jer nije bilo niti koncerata. Martina se u tom periodu preselila u Budimpeštu, gdje mi se otvorila prilika da provodim puno više vremena, kao i u Zagrebu, i napokon je sve krenulo.
Nakon tri godine odlučio sam otvoriti svoj web jer sam već napravio brojne intervjue koji su bili dosta čitani i shvatio sam da većinom radim sam i kako bi najbolje bilo imati cijeli portfolio u jednom.
Fotograf Ivo Turk
Sve od početka je bilo čisto amaterski…?
Da, samouk sam u svemu što se tiče fotografije. Svatko ti nešto savjetuje. Martina mi je puno pomogla, kao i susjed koji je bio veliki fotograf u Milanu. Radio je modnu fotografiju i korigirao moje fotografije u početku. No, kasnije sam se usredotočio na koncertnu fotografiju.
Koliko traje tvoja karijera fotografa?
Ozbiljnije četiri godine, ali ta prva godina je bila početak. Tada sam radio i turneje i fotografirao što je bilo jako zabavno. Svaki dan drugi grad i klub, a bendovima je to odgovaralo.
Koji ti je najdraži koncert na kojem si fotografirao?
Najdraži i jedan od najboljih, za koji sam ja najzadovoljniji je bio Lacuna Coil u Londu, 21. siječnja 2018. godine.
Koliko je težak put s obzirom da je sve krenulo od čiste amaterske fotografije?
Cijelo vrijeme je bila borba. S bendovima, organizatorima… Dosta težak put. Svi misle kako napraviš dva, tri klika i evo, imaš fotografije. Da, imaš nakon pet godina stalnog rada nakon nekoliko klikova. Na početku je bilo teško jer u Rijeci nije bilo svirki niti uvjeta. Klubovi ni danas nemaju uvjete za koncertnu fotografiju.
Što je potrebno za dobru koncertnu fotografiju?
Po meni je najbitnija rasvjeta jer ako ona nije dobra, ne možemo dobiti fotografiju. Ja to gledam s malo drugačije strane jer dosta putujem i često obilazim i klubove i koncerte i festivale pa nekako, možda sam i razmažen. Recimo, Stereo dvorana u Rijeci ima jako dobru dvoranu zato što je napravila photo pit. Photo pit označuje prostor između bine i publike gdje fotograf fotografira prve tri pjesme. To su primarni uvjeti, a ne da se kroz publiku moramo gurati. Kod nas je to problem, a i u samoj Tvornice Kulture sve do nedavno nismo imali mjesto za odložiti opremu.
Nije bitno koji je fotoaparat, jer netko tko ima novca i radi za velike kompanije i medije, može koristiti vrhunsku opremu, ali je opet bitno oko i na to možemo dijeliti kvalitetu.
U posljednje vrijeme si se okrenuo i nekim drugim projektima. Naime, surađuješ s jednim od naših najpoznatijih umjetnika, Nikolom Vudragom. To je daleko od koncertne fotografije, kako je došlo do suradnje?
Naravno da radim i druge vrste fotografija poput portreta ili land scape fotografija. Priča s kolegom Vudragom je zapravo zanimljiva. Davnih dana smo se sretali u Rijeci dok je on studirao tamo, a kasnije sam ja došao u Zagreb. No, s obzirom na to kako sam zaljubljen u biciklizam, a on ima atelje upravo kraj dućana gdje se svi okupljamo, tako smo započeli razgovor. Pitao sam ga mogu li fotografirati njegove radove jer sam želio probati nešto novo, drugačije, neuobičajeno. Danas sam, eto, njegov službeni fotograf.
Koliko ti je drugačije raditi takve fotografije naspram koncerata i što ti je draže?
Odmah ću se vratiti na koncerte! Ta energija, glazba koja me drži, svjetla… Kažu da je koncertna fotografija najteža i ljudi je dovoljno ne cijene. Vrlo često govore „kako si okinuo sto tisuća fotki na jednom koncertu, imaš dvije dobre i ti si sad dobar fotograf“. Da, počeci su bili teški kada sam fotografirao stotine fotografija za jedan bend, ali danas radim u puno manjoj količini. Štedi se i oprema jer se troši. Nije to uređaj koji traje vječno, kao i što mobitel ne traje vječno, tako ni aparat.
Naime, na jednom koncertu se dogodila zanimljiva anegdota, baš kada sam bio s Martinom u Budimpešti. Zaboravio sam svoje memorijske kartice, a taj dan smo otišli na koncert te mi je posudila jednu malu karticu, na koju stane svega pedesetak fotografija. To je bilo zanimljivo iskustvo na kojem se tek vidi tko zna raditi, a tko ne.
Vidiš li se u radu i s nekim drugim umjetnicima, osim Vudragom?
Naravno da se vidim! Svojedobno sam radio i s dizajnerima. Moram priznati da kada se meni prepusti cijela misao i napravim po svom, tada sam najsretniji. Ali naravno, treba odraditi taj dio koji klijenti žele i kako publika želi vidjeti fotografije.
Kako vidiš svoj razvoj u budućnosti, koji su ti planovi?
Planovi su isti, uvijek su koncerti tu. Ovo ljeto je najveća promocija fotografija. Sada je sezona festivala skoro i gotova, a obišao sam ih većinu i vratio se prepun dojma i fotografija. Sljedeće godine planiram posjetiti koncerte kojima ću obići veći dio Europe.
