Prije petnaestak godina rijetko bismo čuli riječ burnout, a većini je bila i nepoznata pa smo se tek upoznavali sa značenjem i osjećajem koji nosi. Nekad prije, ako si bio umoran, značilo je da radiš. Ako nisi bio pod stresom, značilo je da imaš neki prosječan posao ili vjerojatno nisi dovoljno ambiciozan. Poduzetništvo je čak nosilo dozu romantike, označavalo je hrabrost, rizik, upornost. Spavanje po četiri sata bilo je znak požrtvovnosti i predanosti, i materijal za divljenje.
Bournout vs Mentalno zdravlje
Danas znamo više i bolje. Ili bar mislimo da znamo. Danas govorimo o mentalnom zdravlju, ravnoteži, granicama, a istovremeno, tempo poslovanja postao je brži nego ikad prije. I dok se nekad planiralo poslove kvartalno, danas se reagira na dnevnoj bazi, nekad si konkurirao dvije ili tri firme u gradu, a danas konkuriraš svjetskom tržištu koje nema granica. I uz sve to, dogodila se tehnologija. Tumačili smo ju kao alat koji će nam olakšati poslove i promijeniti život na bolje, a ona je produžila radno vrijeme do kasno u noć, prisilila nas na stalnu dostupnost i stavila nas pred neke nove životne izazove.
Zato na pitanje, kako smo došli do toga da smo stalno dostupni i kronično iscrpljeni, nije teško odgovoriti.
Brojne promjene u svakodnevnom životu i poslovanju dovele su poduzetnika do stanja s nekoliko uloga i zaduženja istovremeno. Poduzetnik je danas direktor, prodavač, strateg, HR, marketing i dostavljač. Kako u malim timovima često nema luksuza poput: “netko drugi će to riješiti”, najčešće svi zahtjevi završe na istoj adresi. I dok izvana sve može izgledati uspješno, od LinkedIn profila, društvenih mreža, poslova popraćenih medijskim objavama do brojnih suradnji i stabilnog rasta, in-house situacija je često puna svakodnevnih stresnih situacija.
Bournout zbog očekivanja bližnjih
Burnout nažalost ne najavljuje svoj dolazak. Nema dramatičan ulaz. On se uvlači u naše živote na malena vrata: na način da sve teže započinete dan, odluke koje ste prije donosili instinktivno sada odgađate, kreativnost zamjenjujete cinizmom, a projekti koji su vas nekad veselili sada su samo obaveza. Jedna od najvećih zabluda jest u tom trenutku pomisliti da je to prolazna faza, da je to samo zahtjevan period koji moramo žrtvovati za uspjeh.
Nažalost situacija nije ni malo jednostavna poput te pretpostavke.
Možda se sve to događa zato što društvo i dalje od poduzetnika očekuje snagu bez pukotina. Očekuje se rast, optimizam i vizija, bez da te itko pita – kako si. A još rjeđe sami sebi priznajemo da nešto nije kako bi trebalo biti.
Ne treba zanemariti ni onaj tihi pritisak usporedbe: prijatelji vide “slobodu”, obitelj vidi “uspjeh”, društvene mreže prikazuju samo vrhunce. Tko će prvi reći da mu je teško, a da pritom ne izgleda kao da ne može podnijeti teret koji je sam izabrao?
U takom okruženju, posebno su ranjivi oni koji su navikli sve držati pod kontrolom. Perfekcionisti. Ljudi koji vjeruju da je svaka pogreška osobni neuspjeh. U takvom mentalnom okviru, odmor se doživljava kao luksuz, a ne kao nužnost.
Bournout pogađa najodgovornije pojedince
Nekad je posao imao jasne granice. Zatvorio si vrata ureda i otišao kući. Danas posao nosimo u džepu. Poruka klijenta u 20:47, samo “mali prijateljski podsjetnik“, email dobavljača u nedjelju, notifikacija koja prekida večeru. Jesmo li zaista obavezni odgovoriti odmah? Ili smo samo naučili da je stalna dostupnost nova definicija profesionalnosti? Ironija je u tome što burnout najčešće pogađa upravo one najodgovornije. One koji žele isporučiti više, bolje, brže.
I možda je zato, sada pravo vrijeme da redefiniramo snagu u poduzetništvu. Jer možda snaga nije u sposobnosti da izdržiš sve, nego u umijeću da prepoznaš granicu prije nego što je prijeđeš. Jer dugoročno, izdržljivost nije stvar volje, nego sustava koji si izgradio, a ako posao ovisi o tebi, onda je briga o sebi poslovna strategija. Ne zato što je to trend, nego zato što je to pitanje opstanka, privatnog i poslovnog.