Andreja Fuks, mlada žene koja je na obiteljskom odmoru 2008., u dobi od samo 28. godina, doživjela najteži oblik moždanog udara. Evo njene priče…
[box style=”0″]
Andrejina priča:
Moje ime je Andreja Fuks, imam 35. godina, rođena sam u Virovitici, živim u Zagrebu. Nakon završenog Ekonomskog fakulteta, u Zagrebu sam se zaposlila, dobro zarađivala i bila na magisteriju Financijsko izvještavanje, revizija i analiza. Iako sam naporno radila, bila sam zadovoljna i sretna. Bavila sam se atletikom, gimnastikom i plesom. Voljela sam čitati knjige o psihologiji i igrati šah.
Moja osobna priča je sada potpuno drugačija.
Jednog četvrtka 2008. godine na obiteljskom ljetovanju poslije ručka otišla sam se odmoriti. Kada sam ustala, krenula sam prema kupaonici i odjednom mi je srce počelo jako kucati. Htjela sam se osvježiti vodom, svom željom i snagom htjela sam pomaknuti ruku, no nisam uspjela. Pokušala sam govoriti, ali obitelj me ništa nije razumjela, a jezik mi je sve više trnuo. Neobjašnjiva slabost se počela širiti po cijelom tijelu. “Što mi se to događa?”, počela sam se pitati. Srušila sam se i izgubila svijest.
Bio je to moždani udar … i to težak, u moždanom deblu … u dvadesetosmoj godini života. Smrtnost kod moždanog udara koji zahvaća područje moždanog debla je vrlo visoka. Nekim čudom, preživjela sam.
Kada sam se probudila na intenzivnoj, shvatila sam da sam potpuno nepokretna! Nisam mogla hodati, sjediti, govoriti, žvakati, piti, gutati, ni pomaknuti se. Nekoliko dana jedino što sam mogla je micati očima i treptati i tada je to bio jedini način komunikacije s okolinom.
Liječnici su mi rekli da imam „Lock-In-Syndrom“ (sindrom zaključan u tijelu) te da nažalost vjerojatno neću moći nikada ni sjediti, a kamoli nešto što više od toga. Bio je to najgori trenutak mog života! Moj cijeli svijet srušio se u trenu… Preplavili su me neopisivi strah i očaj. Nemoć… Zatočena u tijelu i dalje sam razmišljala sto na sat, svega oko sebe sam bila svjesna. Zašto nitko ne razumije telepatiju? Imala sam bezbroj pitanja, a glas nije izlazio iz mene.
Tada je uslijedilo suočavanje s mogućnošću da se možda neću oporaviti. Unatoč svemu, nastavila sam s oporavkom koji je bio mukotrpan i težak. Svaki je dan bio borba za sebe. Sve sam morala učiti ispočetka. Usprkos najgorim prognozama i dijagnozama nisam se predavala, nikada nisam ni pomislila odustati.
Nakon dvije operacije, dugotrajne postoperativne rehabilitacije, sedam specijalnih bolnica i rehabilitacijskih ustanova, danas sam u stanju hodati s jednim terapeutom. Moj dan počinje ranom zorom, u 5 sati, kako bih čim prije započela sa vježbanjem.
Vodim dnevnik o onome što mi liječnici govore te ih pozorno slušam. Preporuke neurologa i fizijatra se svode na intenzivnu kontinuiranu rehabilitaciju sa Bobath terapeutom. Nažalost, preko sustava zdravstvenog osiguranja u Hrvatskoj takve terapije mogu posjećivati tek 3 tjedna godišnje, toliko mi naime dopuštaju trajanje terapije, što za moj oporavak nikako nije dovoljno. Za terapiju, koju mi može pružiti jedna od Specijalnih bolnica za medicinsku rehabilitaciju, bolnica u Lipiku, te operaciju i lagane longete (za slabiju lijevu i nešto jaču desnu nogu) trebala bih izdvojiti oko 363.000 kn. Meni su obje strane tijela slabe, s time da je lijeva strana još slabija. Snaga volje, upornost i hrabrost nažalost nisu dovoljni. Ne mogu zamisliti da ostatak života provedem ovisna o tuđoj pomoći.
Oca sam izgubila kada sam imala samo 3 godine, a braće i sestara nemam. O meni sada brine moja majka o čijoj pomoći i dalje ovisim čak i u najbanalnijim stvarima poput pijenja vode. Pitanje je kako ću se brinuti o sebi kad majčine pomoći više ne bude.
Pomozite mi! Samo želim normalno živjeti! Ne želim odustati! Trudit ću se i dati sve od sebe.
Unaprijed hvala od srca!
[/box]
