Lea Murn je doktorica medicine, specijalizantica psihijatrije i logoterapeutkinja koja radi u referentnom centru Ministarstva zdravstva za poremećaje uzrokovane stresom – KB Dubrava. Izvan radnog vremena, aktivno se zalaže za mentalno zdravlje zdravstvenih radnika kroz projekt Sentinel uma te sudjeluje u inicijativama koje promiču emocionalno zdravlje žena i adolescenata. Također je autorica pogovora za knjigu Težina ljepote, koja istražuje put ozdravljenja od poremećaja prehrane.
Iako potječe iz doktorske obitelji, medicinu je izabrala jedina među braćom i sestrama, vođena dubokom fascinacijom ljudskim funkcioniranjem. U slobodno vrijeme uživa u čitanju, pisanju, pilatesu i plivanju, a često putuje ili provodi vrijeme u prirodi. U razgovoru za She.hr istražujemo s njom temu poremećaja prehrane i perfekcionističkih kriterija s kojima se žene često suočavaju.
Možeš li nam reći kako su perfekcionistički kriteriji, koji se često nameću ženama, povezani s razvojem poremećaja prehrane?
Od najranije dobi, djevojčice su izložene idealiziranim standardima ljepote koji ističu izgled kao ključan faktor ženske vrijednosti. Ovaj pretjerani fokus društva na fizički izgled stvara unutarnje uvjerenje kod mnogih žena da će biti voljene i prihvaćene samo ako zadovolje te estetske norme. Kada žene ili djevojčice ne dobivaju potrebnu emocionalnu podršku, prihvaćanje ili ljubav iz okoline – bilo u obitelji ili među vršnjacima – često nesvjesno zaključuju da je razlog tome njihov fizički izgled.
U takvim uvjetima mogu se razviti poremećaji prehrane, koji postaju način kontroliranja barem jednog aspekta života – tijela – s ciljem postizanja percipiranog savršenstva, ali i kao pokušaj osvajanja ljubavi. Primjerice, djevojke s anoreksijom često su izvrsne učenice, s visokim ocjenama i besprijekornim ponašanjem, što pokazuje kako su internalizirale pritisak da moraju biti idealne kako bi bile prihvaćene i voljene.
Kao specijalizantica psihijatrije i psihoterapeutkinja, kakva iskustva imaš u radu s pacijenticama koje se suočavaju s poremećajima prehrane? Koje su najčešće pogrešne percepcije o tim poremećajima?
Moje iskustvo u radu s pacijenticama izuzetno je pozitivno – često su to inteligentne, talentirane i senzibilne žene koje, u pravom okruženju, mogu svoje destruktivne impulse preusmjeriti u veliku kreativnost. Jedna od najčešćih zabluda o poremećajima prehrane jest da ih je lako kontrolirati ili svjesno promijeniti. Ljudi često pitaju: „Zašto jednostavno ne počneš jesti?” ili „Zašto ne prestaneš povraćati?“
Poremećaji prehrane odražavaju dublje unutarnje konflikte i nesvjesne obrasce koje osoba ne može lako izmijeniti bez psihološkog rada. Tek kada dođe do promjene u unutarnjoj dinamici, žena može osjetiti slobodu od simptoma i biti sposobna donositi drugačije odluke. Važno je shvatiti da poremećaji prehrane nisu stvar volje ili izbora, već kompleksni psihološki poremećaji koji zahtijevaju ozbiljan proces liječenja.
Kada se govori o poremećajima prehrane, često se spominje začarani krug gladovanja i prejedanja. Koja je najčešća pozadina ovog ponašanja i što smatraš ključnim za prekidanje tog ciklusa?
U razgovorima s pacijenticama koje se bore s prejedanjem, često ih pitam o njihovom svakodnevnom životu i koliko su njihove potrebe u njemu zadovoljene. Mnoge se žrtvuju za druge, ne postavljaju granice i zanemaruju vlastite emocionalne i fizičke potrebe. Te žene često preuzimaju ulogu dobre kćeri, neprestano stavljajući druge ispred sebe. U takvom kontekstu, prejedanje postaje način emocionalne kompenzacije za duboko nezadovoljstvo i osjećaj praznine u vlastitom životu. Ne radi se samo o zadovoljenju fizičke gladi, već o puno dubljoj, emocionalnoj gladi – za bliskim odnosima, smislom, strašću i ispunjenim životom.
S druge strane, gladovanje nije samo fizičko odricanje, već odražava strogi odnos prema sebi, gdje žena ne dopušta sebi želje i potrebe, opterećena vanjskim očekivanjima o tome što bi trebala biti. Ključno je da žene sebi dopuste ispuniti vlastite potrebe, umjesto da nesvjesno posežu za hranom kao kompenzacijom.
Sve više se govori o novom poremećaju prehrane koji uključuje opsesivnu fiksaciju na zdravo jedenje, gdje osoba postaje opsjednuta izbjegavanjem nezdrave hrane. Koliko je ovaj poremećaj, poznat kao ortoreksija, prisutan u tvojoj praksi i kako prepoznati kada zdrava prehrana prelazi u opsesiju koja šteti zdravlju?
Ortoreksija je još jedna manifestacija strogog i restriktivnog odnosa prema sebi, o kojem sam govorila kada smo spominjali gladovanje. Takav odnos prema sebi prisutan je kod mnogih ljudi koji traže psihološku pomoć, bez obzira na to što se njihovi simptomi razlikuju i često mijenjaju. Važno je razlikovati zdravu prehranu koja dolazi iz osjećaja slobode, gdje osoba želi donositi najbolje odluke za svoje zdravlje, od prehrane vođene osjećajem prisile i straha. Kod ortoreksije, osoba može osjećati intenzivnu krivnju, sram i bezvrijednost ako odstupi od pravila zdrave prehrane.
U pogovoru za knjigu Težina ljepote spominje se kako žene često brinu zbog nekoliko kilograma viška u nastojanju da postignu ‘savršenu’ figuru. Ideal proporcija 90-60-90 često se navodi kao standard za tu figuru. S obzirom na genetske varijacije i tjelesnu građu, koliko je ovaj ideal uistinu ostvariv za većinu žena i koje posljedice može imati težnja za postizanjem tih proporcija?
Ideal proporcija 90-60-90 promovira jedan specifičan oblik tijela kao standard ženske ljepote, no mnoge žene prirodno imaju drugačiju građu, što je prvenstveno uvjetovano genetikom. Genetika određuje raspodjelu masnog tkiva i oblik tijela, a na te faktore možemo samo djelomično utjecati kroz tjelovježbu i zdrav način života. Važno je osvijestiti da su ženska tijela prirodno različita. Zdrava tijela dolaze u raznim oblicima i veličinama, a ljepota je subjektivna i daleko nadilazi same proporcije.
Koje ključne poruke iz ovog intervjua bi, po tvom mišljenju, žene trebale usvojiti kako bi se oslobodile nametnutih perfekcionističkih standarda i razvile zdraviji odnos prema sebi i svom tijelu?
Jedna od najvažnijih stvari je poticanje žena na cjelovit razvoj, pri čemu se pažnja ne usmjerava samo na fizički izgled, već i na intelektualne, emocionalne i duhovne aspekte. Iako je ženska ljepota fascinantna, ona ne bi trebala biti jedino ili najvažnije mjerilo vrijednosti osobe. Kada se žene osjećaju ispunjeno kroz majčinstvo, karijeru, kreativnost, seksualnost i odnose, manja je vjerojatnost da će opsesivno razmišljati o svom fizičkom izgledu. Umjesto toga, one razvijaju osjećaj svrhe i nalaze druge izvore ljubavi i prihvaćanja, što može smanjiti nesigurnosti s godinama i tijekom osobnog ostvarenja.