Jeste li ona osoba koja je spremna na borbu za voljenu osobu, za bolji posao, za razrješenje opsesivne veze s roditeljima koji vam ne dozvoljavaju voditi svoj život? Jeste li ona osoba koja je spremna pogledati ljudima u oči i reći “jesam, homoseksualna sam, biseksualna, u vezi sam s oženjenim tipom, ne želim se nikada udati, tarot majstori mi proriču budućnost, ..“- ako ih to kojim slučajem ludo zanima. Jeste li ona osoba koja neće trčati za nekim tko vas je jednom otkantao; jeste li ona koja je spremna kad se sve sruši, (ili mnogo toga), krenuti s dna, iz početka? Jeste li ona persona koja je spremna staviti sebe ispred svih i svega? Jeste li ona koja vjeruje u čuda i magiju ili samo u Kozmo i državnu plaću?
Vidite li pravu sebe kad se pogledate u zrcalo?
Jeste li prijateljica onima koji to doista zaslužuju i uzvraćaju vam isto?
Ispunjavate li sutra sjajne ideje koje vam padaju na pamet dok tonete u san?
ILI STE?
Da niste možda ona koja trčkara, tlači, cima, pritišće nekoga kome zaista po svemu očiglednom nije stalo do vas? Jeste li od onih koji u ime opraštanja dopuštaju da vas gaze, bilo roditelji, bilo nadređeni na poslu, djeca, partneri, itd… Vučete li u četrdesetoj stare komplekse?
Krijete li se iza maske sigurnosti i lažnog samopouzdanja, a u sebi se žderete od jada pri spoznaji kolika ste lažljivica, licemjerka, kukavica…
Nagrizate li se lagano u sebi svake noći pred san obećavajući sebi neko novo, baš sasvim novo, a zasigurno bolje sutra vješto si tajeći da će to sutra biti isto kao i danas?
Možete li se sabrati na trenutak, zapravo, možete li se prestati oduzimati, pa zastati i upitati se: “Živite li život koji ne želite? Ili živite život u ulozi koja nije ni približno ono što vi jeste?”
Trenutak istine nastupa ako se malo vratite unatrag i prisjetite što ste željeli, sanjali, maštali biti u svojim dvadesetim ili čak ranijim godinama?
Je li mrvica od tog kolača snova ostala sada? U vama, oko vas, u vašem životu, ljudima kojima se okružujete?
Istinska priroda našeg JA je u našoj mladosti, ono što dolazi poslije je modificirano i većinom neprirodno, stvoreno životnim stresovima, udarima, itd… Utrka za materijalnim uništava snove iz vremena kad nismo ni imali spoznaju o tome što je to “materijalno.”
Biti bolji, imati više, biti ljepši, prilagoditi se nametnutim programima… Nema kraja nabrajanju.
U biti je najžalosnije čuti riječi: “Takva mi je sudbina…” Sudbinu sami stvarate. Onakva vam je kakvu je skrojite i uvijek je možete mijenjati, dakle, ako niste zadovoljni svojim životom, ako ne živite život kakav želite: Nije vam “takva sudbina.”
Probudite se. Nije važno da li ste u četrdesetim, tridesetim, pedesetim godinama životnog vijeka. Uopće nije važno koliko vam je godina, koje lice običavate pokazivati svijetu, u kakvoj ste životnoj situaciji… Samo ne prodajite snove za “opstanak.” Jer to nije opstanak, to je svakodnevno umiranje.
Probudite se. U bilo kojem trenutku…Samo se probudite. Ne postoji sudbina koja određuje hoćete li biti sretni ili nesretni. Vi ste gospodari svoje sudbine.
Tekst napisala Biba Magić, portal vidovitost.net
