Nakon dugo vremena uzela sam slobodan dio dana. Onako, samo za sebe i svoje potrebe, priželjkivala sam danima taj dan.
Uz planova bezbroj, a sve se svelo na ljenčarenje u krevetu. Lješkarim, ušuškala sam se i čitam, zapisujem i surfam… Nemam baš nešto volje ni za kakve razgovore, komunikaciju, dopisivanja. Posvetila sam sebi ovaj dio sunčanog dana.
Savršenstvo tišine koja dugo struji, punim baterije. Napravila sam si ugođaj i piknik i restoran i Wellness i plesni podij, sve u malenom studio apartmanu u kojem boravim poprilično dugo, uskoro će biti puna godina dana.
Samo misli lutaju, vrludaju, a onda se pogledom vratim na šalicu i ispijam kavu, pa na drugu gdje stoji ohlađeni čaj. Samo sam svoja, samo sebi pripadam i nakon puno godina to mogu izgovoriti. Nisam više opterećena željama, očekivanjima, nadom. Pomirila sam se sama sa sobom i presjekla sve niti koje su me vezale za razna polja.
Postala sam mrtva-hladna, nonšalantna, nezainteresirana… Ima bezbroj naziva za stanje stojim i baš ničemu se ne nadam, pa kako bude. To treba postići, do te točke nije ni malo lako doći, upravljati sobom neopterećen tuđim mišljenjima, sugeriranjima, komentarima. Biti stabilan, siguran u sebe i svoje postupke. Nije lako, sve oluje koje su prošle su ostavile traga, a ne znam ni što me još čeka. Izgradila sam se i uzdigla iznad svih poljuljanih osjećaja, mišljenja, ukazivanja, zahtijeva, iznad sebe kakva sam bila. Ojačala sam, snažnih postupaka a blagih reakcija.
Život ide htjela ja to ili ne, ali mogu utjecati na to kako će prolaziti.
Naučila sam primjenjivati riječi: „Ne, ne mogu, nisam sigurna, ne znam hoću li to dobro napraviti…“
I, evo me, tu sam, bolje se osjećam i više me okolina cijeni nakon i ovakvih rečenica. A trebalo mi je jako dugo vremena da ih uvrstim i primijenim. Nekako se sve kosilo s mojim prethodnim životom, razmišljanjima i ponašanju. Raspadala sam se od posla i ugađanja drugima, nisam niti riječ hvala dobivala, jer se to podrazumijevalo.
Primijenila sam drugu taktiku i mogu samo reći da ju preporučujem, kao terapiju. Nisam gruba kao pojedinci dok izgovaraju takve NE varijante, ali efekt je postignut.
Pasivni sam promatrač ali se unaprijed uljudno povučem unazad ako vidim da ću biti uvučena u neki posao koji i ne moram napraviti. Prepuštam sve rado drugima.
Riječi: “Ja sam samo piskaralo i nisam odgovorna za to što me sad pitate niti kompetentna davati odgovore”, mi je donijelo jedan dodatni mir koji mi je trebao. Ugodnije se osjećam u svojoj koži bez stresa i bez pridikovanja samoj sebi. Mogu reći da mi je ova faza života happy life ili sretniji život u mom slobodnom prijevodu.
Ali, uvijek čuči negdje nemirni duh koji se prisjeti nekih drugih trenutaka koji su odisali i davali ton svakom jelu i piću i pogledu i šetnji…
Uvjerim se da je ovako bolje, mirna luka u kojoj je samo moja brodica privezana, bez vjetra i nemira, bez okusa i mirisa, ne mogu reći beživotna. Dišem, odmaram, oduzimam i zbrajam. Svoja sam na neki drugi i drugačiji način. Postigla sam mir koji je svakom biću potreban za fluidnost ovoga života. Imam vremena za prijatelje, za obitelj, smirenija sam, pozornije slušam i konkretno odgovaram, dotaknem bit svakoga pitanja s dobrim odgovorom.
Pomirila sam se sa samoćom, znam ju podnijeti i nositi se s njom. Nisam znala koliko je ljudi oko mene u sličnoj situaciji, različito podnose i manifestiraju, kroz nemire, frustracije.
Zašto pišem o bezličnom stanju koje sam prozvala prazna glava?
Potrebno je za oporavak, za sakupljanje snage, punjenje baterija. Za mir duha kada znaš da je to dio života kojega si postigao gazeći po trnju, žeravicama, kroz dim i vatru. Kroz gluho slijepa razdoblja životnih okolnosti kad onako sam za sebe kažeš, samo da me nema.
Kada je svaki sljedeći korak teži nego prethodni, kada je put nepoznat, a oko tebe i nemilosrdno okruženje. Prošla sam, položila sama sebi sve izazove i testove. Bila sam si puno puta najbolji prijatelj, a često i jedini, jer nisu sve životne okolnosti za razgovor, nisu sva događanja ugodna tema i čin kojim se ponosiš, ali bilo je, dogodilo se i najvažnije je da je prošlo.
Prolaznost života može biti ugodna, zato se i trudim da si napravim sve za lakši san, za dobro proveden dan.
Postavila sam si neke rutine kojih se pridržavam s blagim odstupanjima. Mjesecima radim dva posla dnevno, bila sam krvavih žuljeva na rukama i nogama, neispavana, umorna. Unosila sam svoje emocije u poslove koje radim. Shvatila sam da trošim energiju više na takav način. Polako sam odstupala i u rutinu pretvarala sve što sam mogla. Tako se izmaknem duhom od okoline u kojoj sam i ostanem “čitava” i bolje volje do kraja radnoga dana, jer me čeka uvijek drugi dio do neko doba noći za dovršenje posla.
Posao, kuća, posao je svakodnevica mnogih.
Zašto bi moja bila posebna?
Svi imaju cilj prema kojem se kreću. Svi su manje više nervozni u javnom prijevozu do posla, na poslu, odlaskom u kupovinu, razgovorima na telefon… Slušam svađe, prepiranja, guranja, ogovaranja. A ja sam prazne glave, kad ima mjesta, sjednem, a kroz prozor autobusa gledam more i oblake i zamišljam da sam na otvorenoj pučini i spremam se za plivanje. Ne moram se nikome opravdavati niti ugađati. Odradim svoj posao, nasmiješim se i uvijek pozdravim vozača, kao i prodavačice gdje idem po namirnice. Prazna glava ne znači da sam gruba ili nedostupna. To znači da sam podvukla crtu gdje staje svaka informacija, bol, ružna riječ, gdje nema lažnih dodvoravanja, gdje iskrenost ima prolaznost i prednost.
Nije loš ovaj životni period prazne glave, a nema mjesta ni za ljubav koja nije iskrena.
Odmah ugrađeni i skriveni radari detektiraju i usmjeravaju valove negdje dalje.
Autor : Lily Laum
još priča na: http://lovewithspirt.simplesite.com/420378994
