Bio je to jedan tipičan sivi, kišni, nizozemski dan.
Sjećam se kako sam sjedila za stolom, naslonjena na stolicu u buffet-stilu. Buka uzbuđenih kolega studenata koji razgovaraju o svojim projektima, o planovima za vikend, zvuk šaranja po papirima dok brainstormaju ideje, te razgovor od sastanka koji se odvija blizu mene – sve to me inspiriralo. Pokazivalo je kako iz ničega može proizaći nešto inovativno i bitno.
Skrolala sam kroz Facebook i vidjela objavu koju je podijelila moja bivša šefica. Pogled mi je odmah privukla slika papira s temom teze. Pokušala sam pročitati naslov.
“Stigma menstruacije u zapadnim medijima.” Zanimljivo. Njemačka, ok. Tema za preddiplomski, napredno, ok. Tražila je mentore za rad jer su smatrali da je tema prekontroverzna. Čekaj – što? Tri mjeseca? Prekontroverzna? Pa to je Njemačka, pobogu! Hrvatska, hajde, ali Njemačka?
Stigma, menstruacija i sram?
Dok tako sjedim u hodniku svog fakulteta i gledam tu objavu, počinju mi navirati slike.
Prva slika – obiteljska kupaonica. Ja, gotovo poluonesviještena, tražim mamu da mi osuši kosu jer ne mogu sama od bolova, a trebam ići na fakultet i čekam da ibuprofen „udari“. Držim se svim snagama za hladni rub kade, jedva osjetim snagu na jednom dijelu ruke. Ulazi tata i zabrinuto pita: “Što je bilo?” Podignem glavu s poluotvorenim očima i osjetim polaritet – menstruacija je normalna i prirodna, ali je li to tema koju mogu podijeliti sa svojim ocem jer je to „ženska stvar“? Odlučim reći „imam mengu“ umjesto „imam stvari“, jedva to izgovorim, i vidim i na njegovom licu nelagodu. Želi pomoći, ali ne zna kako, jer je muškarac. I tako odlazi i „prepušta“ sve mojoj mami jer ona zna što raditi (p.s. jeste li znali da postoji čak 5000 termina na svijetu za menstruaciju?).
Ja, aktivistica koja je organizirala koncerte na puno teže teme poput obiteljskog nasilja i vršnjačkog nasilja – JA se borim s time da kažem ocu kako imam menstruaciju?
Da se ne vide?
Druga slika – vrlo tradicionalna scena. U DM-u sam, kupujem uloške. Čak osjećam neki ritual, gotovo pa veselje, jer je to „moje, intimno“. No, kako stavljam uloške u košaru, ubacujem još par stvari – muesli pločicu, maramice, i još nešto što je blizu jer „to stvarno trebam“ – da ulošci, kako bi moja mama rekla, nisu „na vidjelu“.
Dolazim na blagajnu i s velikom svjesnošću stavljam uloške na traku, pokušavam izgledati nonšalantno kao da stavljam bilo koju drugu stvar. Zatim dolazi trenutak s blagajnicom; oči mi bježe, a i blagajnica se trudi sakriti reakciju kad dođu ulošci na red. Koji god artikl da je prvi na redu, prvo će uzeti uloške i brzo pitati „trebate li vrećicu?“. Ako kažem da, brzo će ih spremiti prije ostalih artikala, a ako kažem ne, brzo ću ih primiti i staviti u svoju torbu. Ponekad imam one trenutke kada pokušavam biti napredna pa ih namjerno neću odmah spremiti u vrećicu, neka svi vide kako mi nije neugodno zbog toga što svaki mjesec krvarim, kao i većina zdravih žena ovoga svijeta (p.p.s. – jeste li znali da si svaka deseta žena u Hrvatskoj ne može priuštiti menstrualne proizvode?).
Bol
Treća slika – koliko puta mi je prošlo kroz glavu kada se spremam na putovanje ili kada imam neki projekt, ona nelagoda jer moram „nakljukana“ ibuprofenom ići raditi/prezentirati/putovati i skrivati da drugi ne znaju da umirem od bolova. Sve to odrađivati u tišini jer svaka žena ima bolove, pa tko sam ja da se žalim? Inače, istraživanje u Engleskoj s 5000 ispitanica pokazalo je da čak 56% njih ignorira bol i simptome. No, u toj tihoj patnji umiruje me taj osjećaj sestrinstva i podrške sa ženama, kao da dijelimo tu bitku i bolove, i skrivene iza sivog zida boli na našim licima, trpimo i prolazimo skupa.
Slike se počinju miješati i dolazi jedna masa. I onako filmski – pucanje stakla.
Pa čekaj…
Menstruacija je tabu.
Znala sam da jest, ali kako to prije nisam shvaćala?
Čini se da tek kad se u potpunosti suočimo s činjenicom da je neka tema tabu, možemo uvidjeti cijenu tišine i stigme te što ona zaista znači za nas.
Opsesija kreće. Nisam to mogla pustiti. Pola svijeta menstruira. Zašto to skrivamo? Nešto što nas prati otprilike 40 godina, svaki mjesec (osim ako ne koristimo kontracepciju koja sprječava krvarenje) – zašto sakrivati? I zašto si još uvijek u 2024. godini 500 milijuna žena ne može priuštiti menstrualne proizvode?
Drage moje, prepričala sam vam priču o tome kako sam započela svoj diplomski rad. To je bilo prije 8 godina, jednog rujanskog dana u Nizozemskoj, dok sam bila na diplomskom programu.
Danas su menstruacija i ostali tabui moj posao. Jer se nadam da možemo početi postavljati normalne stvari koje su ključni aspekti ljudskog iskustva na površinu, a ne dopuštati da nas iz sjene sputavaju i sprječavaju naše zdravlje.
Što vi mislite o tome?
Petra Salarić, mag.sc., višestruko je nagrađivana istraživačica, dizajnerica, aktivistica i osnivačica pstabooa, prve konzultantske kuće u svijetu specijalizirane za tabue. Radila je gotovo 10 godina u različitim područjima dizajna i umjetnosti i to u 7 zemalja svijeta na tri kontinenta prije nego što se specijalizirala za područje tabua. Nakon dugogodišnjeg života vani vraća se u Hrvatsku kako bi natjerala Hrvate da se rumene od osjetljivih tema u nadi da će dovođenjem istih na površinu doći do potrebitih društvenih promjena.
