Svaka od nas je kao mala djevojčica sigurno izvlačila iz ormara mamine haljine i štikle i hodala u njima, gledala mamu kako sigurno korača, sva sređena i govorila: „I ja ću biti kao ti, mama, kad narastem!“. Onda dođe jedan trenutak kad shvatiš da nećeš biti kao mama i sve ostale lijepe tete koje gledaš oko sebe.
Što sam postajala starija to mi je postajalo sve jasnije kako ja neću nositi haljinice, suknjice kao moje vršnjakinje. Ok, i taj period osnovne škole je prošao, bila sam uvijek zadovoljna svojim izgledom, ali potajno sam ipak željela da i ja obučem haljinicu. I onda je došla srednja škola – vrijeme izlazaka i štikli! Sve frendice jedva čekaju tu subotu jer su ih roditelji pustili nešto duže van i sređuju se i isprobavaju brdo cipela i haljina kako bi bile što ljepše. Ok. I to prođe. I tako sve te „sitnice“ lagano prolaze, a ti ne primjećuješ da to zapravo boli.
Znate kad sam shvatila da ja zaista nikad nisam preboljela haljinice i štikle? Druga godina faksa. Mi cure se dogovaramo za zagrebački izlazak i sve vesele, njih tri, nabrajaju što će obući. Dok ih slušam i razmišljam kako bih i ja, u glavi kopam po ormaru i slažem kombinaciju s kojom neću toliko biti sretna. I tako je došao taj vikend gdje vidim njih tri u tenisicama i hlačama kako veselo, s osmjehom na licu, koračaju prema meni. Ne mogu vam opisati sreću kad sam vidjela s kakvim djevojkama sam okružena, ali i odluku da ću jednog dana stati u štikle jer je to moja želja. Ta želja je još više pogurana nekim čudnim spletom okolnosti (ne, ne upirem prstom u nikoga, ha ha ), i onda još čuješ, posve slučajno, kako važne osobe u tvom životu razmišljaju i istražuju načine kako bi ti se omogućilo nošenje štikli. Pa ti zastane nešto u grlu i okreneš glavu na drugu stranu, da ne vide suzu u oku. Vidite, nije ovo stvar samo štikli. Puno veću težinu ima ta moja želja, puno više toga nosi samo ta moja izjava „Ja hoću štikle“.
I nakon tri godine od operacije, ostvari mi se ta želja. Nisam mislila da će uspjeti. Nisam ni mogla vjerovati da hodam u njima. Pravila sam te prve korake kao da sanjam. Ostala sam bez riječi. Samo široki osmijeh na licu, a vrištim u sebi od sreće! Da sam se na glas počela veseliti, mislim da bi me i u Americi čuli! Hvatam mobitel, šaljem svima poruku i fotkam i ne mogu dočekati da me svi vide. Kažu mi prijatelji – napravit ćemo party posebno za tu priliku!
„Malo pomalo i vidi dokle si došla. Tko bi pomislio da će se i to dogoditi. Kad smo hodale kroz grad, stajale i gledale cipele, ti si uvijek komentirala kako bi sve dala da možeš nositi pete“, kaže mi najbolja prijateljica. Malo su mi oči zasuzile jer u tom trenutku mi prođe kroz glavu sve što sam prošla da danas stojim na svoje dvije noge (ok… ok… jedna i pol. Žao mi je, ali ne mogu bez crnog humora), ovaj put viša za 6 cm, koračam prema naprijed.
Ma, nije stvar u štiklama. Nije stvar u cipelama. Stvar je u normalnim i svakodnevnim stvarima koje nemaš, o kojima cijeli život sanjaš. Stvari koje drugi uzimaju zdravo za gotovo i ne pomisle kako bi bez toga? Jer je to svima normalno. Ali ima i onaj mali postotak nas kojima nije. Stvar je i u obitelji, prijateljima, ljubavi koju dobivaš i sreći. Stvar je u tome što ti netko briše suze kad si sjeban jer ne možeš nešto normalno. Stvar je u tome što s frendicama iznova pričaš i sanjariš o stvarima koje ne možeš imati. Stvar je u puno toga… al’ ne znaju to svi. Ne shvaćaju to svi.
Čak sam čula nebrojeno puta da sam i površna jer su mi „najbitnije štikle i haljine“. Ljudi moji, zamislite dijete, djevojku koja je skoro cijeli život provela u bolnici, cijelo djetinjstvo, koja je odrasla uz liječnike i medicinske sestre, odrasla uz ništa normalno za dijete, a zapravo, ako ćemo biti skroz iskreni, nije ni imala neko djetinjstvo i na kraju hoće samo ono nešto normalno i svakodnevno da se ne osjeća ni malo drugačije od bilo koga drugoga. Biste li sad rekli da sam površna jer želim štikle i haljine?
Za kraj, samo da vas pitam nešto, jer mogla bih još jako puno pisati o ovome… Znate ono kad hodate ulicom u kratkim hlačicama ili suknjici pa ljudi bulje u vas, a pokušavaju svoj pogled kao sakriti misleći da ne primjećujete? Ne znate. Znate kako je gledati svoje vršnjakinje, jer si obična tinejdžerka, kako se spremaju u grad u haljinicama i štiklicama, a vi ste u tenisicama i jeans hlačama?
Ne znate. Ne znate vi puno toga još. I nemojte govoriti „Znam kako ti je“. Ne. Ne znate. Stoga, pitam vas, biste li vi hodali u mojim štiklama?!
Anja Mihaljević
