Postoji nešto gotovo tradicionalno, folklorno u hrvatskoj kulturi poslovanja, nešto što se uporno ponavlja bez obzira radi li se o Zagrebu, Splitu, Rijeci ili Osijeku – kad treba platiti, odjednom nastupa kolektivna amnezija. Dogovor postoji dok posao traje. Sve je jasno, hitno, važno i neodgodivo. Traži se kvaliteta, brzina, dostupnost i profesionalnost. Rekla bih kako nekad dajemo ‘dupe’ onako, bez imalo ponosa. Ali čim naš račun stigne na naplatu, kao da ulazimo u paralelni svemir u kojem nitko više ne zna što je dogovoreno.
I tu nastaje stari, dobro poznati problem naplate u Hrvatskoj.
Najzanimljivije je što oni najmanji gotovo uvijek plate prvi. Mali obrtnici, freelanceri, ljudi koji vode svoje male biznise, zaposleni koji znaju koliko vrijedi svaki euro, oni rijetko glume ludilo. Ako zapnu, jave se. Ako kasne, kažu. Ako ne mogu odmah, objasne situaciju.
I to je sve što jednom normalnom čovjeku treba.
Zašto veći klijenti najčešće kasne?
A onda dolazimo do onih ‘velikih’. Velike firme, velika imena, poznati ljudi, ozbiljni sustavi. I upravo tamo naplata računa često postaje beskrajna birokratska sapunica.
- Račun je u obradi.
- Računovođa je na godišnjem.
- Direktor nije stigao pogledati.
- Uplata ide sljedeći tjedan.
Taj sljedeći tjedan često traje danima, nekad je znao trajati mjesecima.
I upravo tu dolazimo do apsurda modernog poslovanja u Hrvatskoj: oni koji imaju najveće prihode često imaju najmanju disciplinu plaćanja.
Dok mali poduzetnik strepi hoće li moći podmiriti PDV, doprinose i režije, veliki klijent bez problema drži tuđi novac kao da je njegov.
Ne zato što ne može platiti.
Nego zato što može čekati.
Zato što ga onaj mali treba.
A to je razlika.
Zamislite, koliko ono vas banka čeka i koliko ono ima razumijevanja?
Kašnjenje s plaćanjem nije problem. Ignoriranje jest.
Važno je razlikovati dvije stvari. Kašnjenje s plaćanjem se događa svima. Život je nepredvidiv. Posao stane, uplata kasni, troškovi eksplodiraju. Nitko nije imun na financijske probleme.
Ali postoji ogromna razlika između kašnjenja i pravljenja blesavim.
Nazvati i reći: “Imam problem, pričekaj me deset dana”, nije slabost. To je osnovna poslovna kultura. To je poštovanje prema osobi koja je svoj dio posla već odradila.
Ono što jest problem, i to ozbiljan problem naplate u Hrvatskoj, jest šutnja. Neodgovaranje na poruke. Ignoriranje poziva. Odugovlačenje bez objašnjenja.
To nije financijski problem. To je karakterni problem.
Dug govori više od statusa
Networking je valuta gotovo jednako važna kao novac. Ljudi (pre)često grade reputaciju na vidljivosti, statusu i dojmu uspjeha. Ali, prava poslovna reputacija ne gradi se skupim satovima, eventima i LinkedIn objavama. Gradi se time kako plaćaš ljude. Jer način na koji podmiruješ svoje obveze govori više o tebi nego bilo koja titula.
Možeš imati ured u centru Zagreba, tvrtku s milijunskim prometom ili desetke tisuća pratitelja. Ali, ako mjesecima ne plaćaš ljude koji rade za tebe, sav taj sjaj je samo kulisa.
I možda je vrijeme da prestanemo romantizirati ‘velike igrače’. Jer praksa pokazuje nešto sasvim drugo: mali ljudi najčešće imaju najveći osjećaj odgovornosti.
A veliki? Veliki često imaju samo velike izgovore. I možda je upravo to najveći problem naplate danas, ne nedostatak novca, nego višak ega i manjak srama.