Na Uskrsni ponedjeljak svijet je izgubio papu Franju, čovjeka koji je tijekom dvanaest godina svog pontifikata oblikovao novu sliku Crkve – onu koja ne isključuje, ne sudi, već prima, sluša i voli. Vijest o njegovoj smrti duboko je pogodila mnoge vjernike diljem svijeta, a osobito one koji su u njegovim riječima, gestama i djelima prepoznali autentičnost i toplinu.
Smrt pape Franje gubitak je za sve nas, a vijest o njegovom odlasku izazvala je osjećaj nevjerice, ali i duboke zahvalnosti za sve što smo od njega primili. Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, u Okružnici povodom smrti pape Franje, naglasio je da je i sam primio vijest s dubokim osjećajem tuge, ali i s kršćanskom nadom u vječni život te dodao: „Dok je u srcu odzvanjao uskrsni poklik pobjede nad smrću, primili smo vijest da je Gospodin pozvao k sebi Svetog Oca papu Franju, pastira koji je s neizmjernom ljubavlju, postojanom ustrajnošću i evanđeoskom poniznošću vodio Kristovu Crkvu kroz izazovna vremena. Svoj zemaljski hod papa Franjo završio je u vjeri i predanju Onome kojemu je posvetio cijeli svoj život, Isusu Kristu, Kralju milosrđa.“
Odlazak pape Franje nije samo vijest – to je emocionalni potres koji pokreće lavinu osjećaja: tuge, šoka, nesigurnosti, ali i duhovnog promišljanja. U istom tonu, mons. Kutleša je podsjetio kako je papa Franjo bio svjedok evanđeoske jednostavnosti i duboke duhovnosti, a njegova životna služba bila je, kako bi rekao sveti Pavao, „žrtva živa, sveta, Bogu mila“. Često je podsjećao Crkvu da njezina istinska snaga leži u služenju, a ne u vladanju, u bliskosti s malenima, a ne u savezništvu s moćnima. Odlazak pape Franje otvara prostor za razmišljanje o tome kako se kao društvo nosimo s tugom te koju ulogu u procesu prilagodbe imaju vjera i zajedništvo.
Kolektivna tuga
Papina smrt izazvala je kolektivnu tugu koja je snažno povezala vjernike diljem svijeta. Okupljaju se na trgovima, u crkvama i na društvenim mrežama, dijeleći zajedničku bol i dragocjena sjećanja. Ova okupljanja svjedoče o njegovoj neizmjernoj važnosti u njihovim životima. Jedna od vjernica, okupljena nakon mise na Uskrsni ponedjeljak u Birminghamu, izjavila je za BBC: „Osjećam se kao da sam izgubila nekoga svoga.“
Mnogi se sada suočavaju s pitanjem: Što dalje? Kako nastaviti bez njegova vodstva? Psihološki gledano, ovo predstavlja „simbolički gubitak roditelja“ – osobe koja je pružala osjećaj sigurnosti i smjera.
Simbolički gubitak roditelja: što to znači?
Iako papa Franjo nije bio roditelj u klasičnom smislu, za mnoge vjernike – osobito one snažno povezane s Crkvom – bio je duhovni otac. Njegova uloga nadilazila je samo religijsko vodstvo; utjelovljavao je osjećaj sigurnosti, moralne orijentacije i postojanosti u svijetu koji se stalno mijenja. U tom smislu, njegova smrt može biti doživljena kao simbolički gubitak roditeljske figure.
Taj gubitak često se javlja na tri razine:
- Emocionalnoj – osjećaj da je „nestao netko tko me štitio, razumio i vodio“.
- Egzistencijalnoj – „ako je on otišao, tko sada postavlja smjer?“.
- Psihološkoj – doživljaj djetinjaste nesigurnosti i bespomoćnosti u svijetu.
Psihološki učinci takvog gubitka
Simbolički gubitak roditeljske figure (u ovom slučaju Pape) može pokrenuti niz emocionalnih i psiholoških reakcija:
Regresija emocija
Kod nekih se javlja osjećaj kao da su ponovno djeca – izgubljena, uplašena i bez jasnog vodstva. To je obrambeni mehanizam kojim psiha pokušava obraditi šok i bol.
Potreba za novim osloncem
Smrt takve osobe može potaknuti potragu za novim „autoritetom“ – bilo u novom papi, duhovniku, zajednici ili čak u vlastitoj vjeri. Ljudi tada često više traže prisutnost, sigurnost i utjehu.
Pitanje identiteta
Ako je Papa bio važan dio osobnog identiteta, njegov odlazak može otvoriti pitanja poput: Tko sam ja bez njega? Tko sam ja bez te slike Crkve koju je on predstavljao? Ove krize identiteta mogu biti bolne, ali često vode i u osobni rast.
Intenziviranje duhovnih emocija
Neki osjećaju duhovnu prazninu, dok drugi osjećaju snažniju povezanost nego ikad prije – kao da ih tuga prisiljava da se više okreću vjeri ili da kroz vjeru pronalaze smisao tuge.
Strah od promjene
Papa Franjo bio je simbol jednog određenog smjera – Crkve otvorenosti, dijaloga, brige za marginalizirane. Njegova smrt može izazvati strah: Hoće li novi papa nastaviti tim putem? Hoće li nas Crkva i dalje vidjeti i slušati kao što nas je on slušao?
Zašto je ovo važno?
U psihoterapiji se ovakvi gubici često tretiraju kao važni prijelazni trenuci. Oni mogu biti dio psiholoških kriza, ali i prilika za preispitivanje, sazrijevanje i jačanje. Smrt duhovnog autoriteta poput pape Franje pokreće niz emocionalnih procesa koji nisu površni ni banalni – oni su duboko ljudski i vrijedi ih razumjeti i poštovati. Gubitak takve figure može biti poziv na introspekciju, ali i prilika za jačanje osobne vjere, povjerenja i zajedništva. Njegov odlazak ostavlja prazninu, ali i nasljeđe koje nas obvezuje – da budemo blagi, hrabri, otvoreni i bliski drugima, baš kao što je bio on.
Što nam može pomoći ublažiti nesigurnost?
Vjera pomaže ublažiti emocionalnu prazninu. Molitva, misa, zajedništvo – sve to pomaže pretvoriti tugu u nadu.
Biskup Shrewsburyja, Mark Davies, za BBC se prisjetio jedne od najčešćih molbi pape Franje: „Svi koji su ga susreli sjećat će se njegovog hitnog zahtjeva: ‘Molite za mene’.“
Njegove riječi sada odjekuju još jače – jer molitva nije samo za njega, već i za svijet koji nam je ostavio.
Tea Bašić je komunikologinja koja je završila propedeutiku psihoterapije i uvodnu edukaciju iz transakcijske analize, psihoterapijskog pravca, a trenutno pohađa napredni studij psihoterapije – TA202. Živi u Svetoj Nedelji s obitelji i nevjerojatno razmaženim biglom. Kada nije za računalom, istražujući ili pišući, pronaći ćete je na planinarskoj stazi ili sklupčanu uz knjigu. Voli putovati, a ljubav prema povijesti pripisuje djetinjstvu koje je provela s djedom, gledajući TV kalendar. Na društvenim mrežama (@teabasicc) nastoji inspirirati i potaknuti druge na čitanje, dijeleći knjiške preporuke i svoja iskustva iz edukacija u psihoterapiji.
