Toliko se puno priča o lijepim ženama kroz povijest, o Kleopatri, Nefertiti, kraljici od Sabe…. Grčka mitologija prepuna je prelijepih žena i božica.
Sve gore navedene povijesne istine ili mitologije navele su me na razmišljanje o tome koliko malo ili ništa znamo o prelijepim ženama ili boginjama koje su obitavale na području naše domovine.
Tek sam nedavno došla u kontakt s predivnom starohrvatskom mitologijom i potpuno me oduševila.
Stari Hrvati su sebe, prema najstarijim predajama, nazivali Sunčevim narodom, odnosno Sunčevim ratnicima. Postojala je cijela hijerarhija bogova, vila, divova, demona….. Glavno božanstvo Svarog – božanski tvorac stvorio je prvog muškarca tako sto je udahnuo ljudski duh starom stasitom hrastu, a ženu iz krošnjate lipe. Prekrasna analogija žena – lipa.
U starih Hrvata božica ljepote i ljubavi bila je Lada, Zora je božica donositeljica jutarnjeg svijetla, Vesna boginja proljeća, Bojana boginja pobjede…. Stvarno imamo prebogatu i predivnu tradiciju i povijest, koju smo negdje potisnuli i zaboravili, a svakako je vrijedno ponovno je istražiti i gratificirati.
Još jedan fakt koji je vremenom prerastao u mit je prelijepa žena s ovih područja koja zaokuplja maštu kroz vjekove, ilirska kraljica Teuta. Predaja o njenoj hrabrosti i nevjerojatnoj ljepoti i danas živi. Kažu da je posljednja ilirska kraljica imala muško srce u ženskim grudima. Bila je mudrija od zmije i hrabrija od lava, a povrh svega vilinski lijepa. Povijest govori da je bila strah i trepet Otranta, ta, zlatooka gusarska kraljica, Teuta.
Toliko je mistike i gordosti zavijeno oko njena imena, sjećam se da sam kao mala djevojčica koja je provodila ljetne praznike na otoku zadarskog arhipelaga s djedom i bakom, slušala priče starijih stanovnika. Pričali su o gusarskoj kraljici koja je brodila u tim uskim tjesnacima bježeći neprijateljskim brodovima, čak su tvrdili da je na otoku u jednoj podvodnoj špilji zakopala svoje blago.
Ne možete ni zamisliti kako su te priče rasplamsale dječju maštu, vidjela sam kraljicu Teutu kako gordo stoji na pramcu svoje galije, prelijepa, snažna, oko nje na vjetru vijori ogrtač, zapljuskuju je valovi, nebo paraju munje, a ona stoji i gleda u daljinu, nepokolebljiva i odlučna. Pod okriljem noći i nevremena pomognuta božanstvom mora, dolazi do skrovite uvale i zakopava svoje blago….
Hoće li će ga itko ikada pronaći, blago Teutino?
Pitanje je da li je njeno blago koje je ostavila iza sebe zakopano negdje u podmorju ili je slobodno u našoj mašti, blago koje je stvarno ostalo nakon nje, iskonsko blago snage, hrabrosti, odvažnosti, ljepote koju je simbolizirala kroz vjekove.
Ljepota opjevali su je pjesnici, vojevali za nju vojnici, uzrokovala je najljepše i najružnije posljedice kroz vjekove. Što je to zaista ljepota? Ona svakako nije vezana isključivo za ljudski rod, lijepo se nalazi svugdje oko nas… u ruži, oblaku, suncu, noći, moru, kiši, vjetru, snijegu, ptici, planini…
Pokušaj definicije ljepote za mene je jalov pokušaj, jer lijepo nema potrebe da bude ograničeno definicijom koja nam nešto želi objasniti ili definirati. Kada vidimo lijepo ono preplavi cijelo naše biće i mi znamo da je lijepo. Svaki čovjek duboko u sebi ima usađen, arhaičan pojam ljepote, on je primordijalan.
Ljepota je isto tako cilj, ako stremimo ka višem, boljem, punijem stremimo ka ljepoti kao idealu života, ali bili bismo jako površni kada bi smatrali da je ljepota isključivo ograničena na lijepo lice ili tijelo, jer ona to zaista nije. Puno puta sam bila u situaciji da upoznam ljude koji su izuzetno fizički nedopadljivi ali nakon nekoliko minuta razgovora nisam više “vidjela” njihovo tijelo ni lice, već njihovu vedrinu, lakoću, duhovitost, inteligenciju, jednom riječju njihovu unutarnju ljepotu. Ljepota je za mene harmonija tijela i duha te prihvaćanje samoga sebe s ljubavlju.
Autor: Dea Flores
