Endometrioza je kronična, često iscrpljujuća bolest od koje boluje svaka deseta žena, a unatoč tome i dalje je nedovoljno istražena i često kasno dijagnosticirana. Riječ je o stanju u kojem tkivo slično sluznici maternice raste izvan nje, uzrokujući jake bolove, upale i ozbiljna oštećenja organa.
Svoju snažnu i potresnu životnu priču podijelila je Anica Stipić, članica udruge “Ja sam 1 od 10”, koja je kroz godine borbe prošla niz operacija, komplikacija i životnih prekretnica – ali i pronašla snagu, vjeru i novi odnos prema sebi.
Za početak, možeš li nam se predstaviti – tko je Anica?
Ja sam Anica Stipić – žena koju je život naučio usporiti, slušati sebe i tražiti smisao u malim stvarima. Danas me najviše vesele mir, šetnje, vrijeme provedeno s obitelji i trenuci u kojima mogu osjetiti da živim, a ne samo preživljavam.
Koliko je dugo trajao put od prve sumnje do dijagnoze? Kako si se osjećala kada si je dobila?
Imala sam 13 godina kada je sve započelo. Danima prije pojave prve menstruacije počela sam osjećati simptome, a s vremenom je postajalo sve intenzivnije. Vrlo brzo sam shvatila da nešto nije u redu, ali sam se tek u 19. godini odvažila i odlučila potražiti stručnu pomoć.
Prilikom prvog ginekološkog pregleda liječnik je posumnjao na endometriozu te me uputio na hitni specijalistički pregled u Vinogradsku bolnicu, nakon čega mi je bila zakazana operacija koja je potvrdila sumnje. Bila sam zbunjena jer se tada, 2010. godine, nije puno znalo o toj bolesti i gotovo nije bilo dostupnih informacija, ali sam istodobno osjetila veliko olakšanje – stanja koja sam trpjela šest godina konačno su dobila ime.
Možeš li podijeliti svoj zdravstveni put od početka pa do danas?
Nekoliko dana prije prve menstruacije osjećala sam bolove u donjem dijelu trbuha, a kada je nastupila, bol je postala jača, oštrija, probadajuća, praćena temperaturom i bolovima u mišićima nogu. Iz mjeseca u mjesec simptomi su postajali sve intenzivniji – patila sam od mučnina i glavobolja, osjećala sam se kronično iscrpljeno, a uz to sam bila i anemična. Dugo sam preispitivala svoju bol, pokušavala sam prihvatiti da je to normalno jer su mi svi govorili da menstruacija boli. Bojala sam se svake sljedeće menstruacije, sve do dijagnoze. Nakon prve operacije nije bilo poboljšanja, ali je nestao strah i instinktivno sam počela osluškivati svoje tijelo i prilagođavati mu se.
U proljeće 2017. godine stanje se naglo pogoršalo. Za vrijeme ciklusa pojavila mi se krv u mokraći i stolici te sve češći i bolniji odlasci na WC. Vođena prijašnjim iskustvom znala sam da moram odmah reagirati. Obavila sam sve gastroenterološke pretrage i svi nalazi bili su u redu, ali nisam odustajala – sama sam istraživala i pokušavala si pomoći. U međuvremenu su se simptomi počeli pojavljivati i izvan ciklusa te sam uzimala sve veće doze tableta protiv bolova.
Zatim sam se uputila sam u jednu polikliniku u Zagrebu po drugo mišljenje, što se pokazalo velikom greškom. Zbog pogrešne medicinske procjene dijagnosticirana mi je Crohnova bolest, terapija je izazvala niz ozbiljnih nuspojava i progresiju stanja. Bol se proširila na donji dio leđa i zdjelicu. Glavobolje su postale nesnosne i konstantno sam povraćala. Bilo je dana kada doslovno nisam mogla ustati iz kreveta zbog bolova. Sve češće sam odlazila na hitnu gdje su moje stanje “rješavali” lumbalnim blokadama, koje su bol barem donekle činile podnošljivijom.
Cjelokupna situacija narednih godina bila je jako frustrirajuća za mene – nije bilo nikakvih promjena nabolje, a okolina je pokazivala sve više nepovjerenja i nerazumijevanja. Jedino utočište bila mi je vjera u Boga i moja obitelj.
Ljubav me iz Zagreba odvela u Beč, a ubrzo nakon preseljenja 2020. godine, po tko zna koji put, bila sam primorana potražiti liječničku pomoć. Ginekologica mi je prilikom ultrazvuka otkrila endometriozu na debelom crijevu (rektosigmoidni dio crijeva) i mjehuru. Uslijedila je druga operacija, znatno zahtjevnija. Ustanovljena je endometrioza svih zdjeličnih organa i ligamenata te adenomioza. Mislila sam tada da je najgore iza mene, ne sluteći da ono tek slijedi.
Bol je postala paralizirajuća i prikovala me za krevet. Proširila se u obje ruke, a desna noga je stalno bila utrnuta i gubila sam osjet. Nisam mogla hodati, cijelo tijelo bi mi se grčilo i treslo. Imala sam stalna intermenstrualna krvarenja, povraćala sam i iskašljavala krv. Pojavile su se alergijske reakcije i intolerancija na hranu. Gubila sam apetit. Mislila sam da umirem. Kontaktirala sam svoju ginekologicu i, nakon što sam joj opisala stanje u kojem sam se nalazila, organizirala je tim i operaciju u najkraćem mogućem vremenu.
Zbog sve dubljeg prodiranja endometrioze u crijeva nastala je perforacija (puknuće) i odstranjeno mi je 18 cm debelog crijeva. Zahvatila je i slijepo crijevo i desni mokraćovod te ih “slijepila” i uzrokovala gangrenu. Desni bubreg, koji je također bio zahvaćen, uspjeli su spasiti, ali su mi morali rekonstruirati cjelokupni mokraćni sustav i implantirati ureter stent. Imala sam i upalu gušterače. Operacija je trajala nepunih 9 sati.
“Vi ste medicinski fenomen – preživjeli ste nemoguće.”
U viziti mi je kirurg iz tima rekao: “Vi ste medicinski fenomen, preživjeli ste nemoguće.” Kronično trpljenje bolova dovelo me u životnu opasnost i do gubitka organa.
Nakon operacije terapijski ulazim u hormonalnu menopauzu, ali endometrioza i bol nisu popuštali. Propisani su mi opioidni analgetici zbog kojih sam se osjećala još iscrpljenije i umornije, a pojavili su se i dodatni problemi – fekalna inkontinencija.
Bilo je jasno da su operacije ostavile posljedice, osobito zadnje dvije koje su bile jako složene. Nadali smo se da je stanje privremeno i da ćemo fizikalnim terapijama uspjeti to riješiti i/ili poboljšati, ali nije bilo rezultata.
Savjetovana mi je histerektomija. Išla sam od ordinacije do ordinacije, tražila drugo, treće pa čak i četvrto mišljenje i svi su bili složni – histerektomija.
U lipnju 2023. godine ulazim u kiruršku menopauzu. Prilikom uklanjanja maternice izvađeni su mi i desni jajovod i jajnik.
Iako je proces prilagodbe na menopauzu, kako hormonalnu tako i kiruršku, bio izuzetno zahtjevan i težak, nekoliko mjeseci nakon operacije počela sam se osjećati bolje. Iz dana u dan smanjivala sam količinu jakih lijekova protiv bolova, a nakon nekog vremena prestala sam ih uzimati i vratila se na “normalne”.
Bol je i dalje bila prisutna, ali me više nije paralizirala. Mogla sam se fokusirati na rješavanje drugih problema – inkontinenciju i desnu nogu. Imala sam odlične liječnike oko sebe pa je bilo lakše nastaviti borbu. U međuvremenu mi je dijagnosticiran LARS sindrom.
Početkom 2024. godine, nakon obavljenih neuroloških pregleda i pretraga, dijagnosticirana mi je endometrioza ishijadičnog živca i teško oštećenje rektalnih živaca.
Endometrioza se i dalje nije smirivala – širila se po ožiljcima i okolnim tkivima. Zbog težine i komplikacija prijašnjih operacija, liječnici su ovoga puta odlučili ići “step by step”. Najprije mi je, zbog inkontinencije, implantiran sakralni neurostimulator – za to su potrebne dvije operacije – a tri mjeseca kasnije, u ožujku 2025., uslijedila je operacija uklanjanja žarišta endometrioze prilikom koje su mi odstranjeni i lijevi jajovod i jajnik.
Sakralni neurostimulator u potpunosti je riješio problem inkontinencije u iznenađujuće kratkom roku. Probavne tegobe postale su blaže, a endometrioza je i dalje prisutna u mojoj svakodnevici, ali drastično podnošljivija. Specijalistički pregledi postali su kontrolni termini. Čeka me još jedna operacija, ali pokušavamo je odgoditi koliko god je to moguće, naravno uz redovne preglede i kontrole.
Kako endometrioza utječe na tvoj svakodnevni život?
U mom slučaju najviše je utjecala na radnu sposobnost. Od 2020. godine operacije su se samo nizale i više nisam mogla raditi. Kako sam se rano osamostalila i postala neovisna, trebalo mi je dosta vremena da prihvatim tu činjenicu.
Endometrioza je jako skupa bolest – troškovi liječenja i operacija su ekstremno visoki, tu su i prilagođena prehrana i sva potrebna suplementacija, što mi je dodatno stvaralo stres jer nisam mogla financijski doprinositi. Tu su najveću ulogu odigrali moj suprug i moji roditelji koji su sav taj teret preuzeli na sebe, a ja sam se, zahvaljujući njima, mogla fokusirati na svoje zdravlje.
Život s endometriozom je jako izazovan! Traži stalno planiranje i traganje za mogućim rješenjima jer ono što mi je jučer pomoglo već danas nema učinka. Najizazovnije, a i najteže, bilo mi je kada je moje debelo crijevo prestalo normalno funkcionirati. Morala sam stalno balansirati između vremena i lako/teško probavljive hrane. Često sam preskakala obroke, ali mi je to barem na trenutke davalo osjećaj sigurnosti u vlastitom tijelu. Skrivala sam se iza široke odjeće, bojala sam se da bi netko mogao primijetiti da nosim pelene za odrasle – bilo me sram.
Zbog endometrioze morala sam odustati od puno toga što me činilo sretnom, ali vjerujem da je to samo privremeno. Ne želim žaliti za propuštenim vremenom i prilikama, već se baviti onime što mogu. Na primjer, uživam u dugim i laganim šetnjama pa sam sa suprugom dva puta propješačila Put sv. Jakova od Porta do Santiaga de Compostela.
Jednom će svemu ovome doći kraj – mora… i moći ću živjeti bez kompromisa!
Kako si se mentalno osjećala kroz sve to i kako se danas osjećaš?
Bio je to ciklus uspona i padova. Najteže i najizazovnije mi je bilo krajem 2021. godine.
S tek napunjenih 30 godina bila sam u menopauzi i suočena s problemom inkontinencije. Bila je to borba ega i novonastale traume. Slomio me trenutak kada sam shvatila da više nemam nikakvu kontrolu nad svojim tijelom. Osjećala sam se poraženo. Danima sam plakala, bila sam u stanju šoka. Jedino pozitivno bilo je to što više nisam menstruirala, a već sam bila ozbiljno istraumatizirana od mjesečnica. Mučila me neizvjesnost – bila sam upućena i znala koje sve opasnosti nosi menopauza u tako ranim godinama.
U životu sam se uvijek oslanjala na Boga, kako u dobrim, tako i u teškim trenucima, ali ovoga puta nisam mogla ni moliti. Samo sam držala krunicu u rukama i slušala duhovnu glazbu.
Pomoglo mi je i plakanje. Shvatila sam da je to najzdravija moguća reakcija koja me oslobodila negativnih emocija i stresa koje sam doživjela u tom trenutku.
Histerektomija mi je vratila nadu – nakon uklanjanja maternice po prvi put nakon toliko godina počela sam se osjećati bolje.
“Endometrioza mi je najveća života učiteljica”
Baš u tom periodu sam kroz medije saznala za Udrugu žena oboljelih od endometrioze i odmah sam uspostavila kontakt. Naša Zorica, predsjednica Udruge, puno mi je pomogla razgovorom i slušanjem – satima je znala biti uz mene na telefonu.
Nakon toliko godina borbe s ovom opakom bolešću naučila sam biti nježna i pažljiva prema sebi, postaviti granice i čuvati svoj unutarnji mir iznad svega. Mogu reći da mi je endometrioza najbolja životna učiteljica.
Jesi li imala iskustva da tvoju bol nisu shvaćali ozbiljno?
Liječnici su me oduvijek shvaćali ozbiljno i još uvijek to čine! Najveći problem je neznanje, a kada je riječ o endometriozi, još uvijek se premalo zna. To je globalni problem i bit će tako dokle god se ne otkrije točan uzrok nastanka ove bolesti i ne pronađe lijek.
A okolina… Ne bih im davala na važnosti. Radije bih se osvrnula na nekolicinu meni dragih osoba koje su bile tu, prisutne, prošle sa mnom svaku moju operaciju, svaki moj bolnički i kućni oporavak pokušale učiniti lakšim i ljepšim, razumjele svaku otkazanu kavu, ručak ili večeru… Neizmjerno sam im zahvalna na tome!
Budući da dijeliš svoju priču javno, sigurno ti je važno da se što više priča o endometriozi. Što bi poručila ženama koje tek otkrivaju endometriozu?
Pridružite se udruzi “Ja sam 1 od 10”. Dobit ćete niz korisnih informacija, savjeta i uputa kojim liječnicima se obratiti, a ono najvažnije – podršku!
Potražiti i prihvatiti pomoć znak je hrabrosti i zrelosti, a ne odustati i kada vam kažu “nalazi su u redu” znak je snage i odgovornosti prema sebi.
I ne dozvolite nikada, drage moje, da vas okolina dijagnosticira!