Svi nosimo neke probleme. Netko više, netko manje. Nekoga paraliziraju, netko se zna nositi s njima. Netko ih je svjestan, netko ih nije svjestan… Ali, svi ih imamo. I moramo znati da ulazimo u veze sa svim tim problemima.
U potrazi za odgovorima vezanim za sretne veze, ispunjene ljubavi i dobar seks, porazgovarali smo sa Sanjom Tatalović, trenericom osobnog rasta i ženom s kojom volimo surađivati.
Sanja, jesu li naš odgoj i tradicija koji put krivi za naš neuspjeh u ljubavi?
Ne treba tražiti krivice za vlastitu sreću i nesreću izvana. Naravno da postoje brojni agensi socijalizacije i razni mentalni tutori, negativni utjecaji kao što su patrijarhat, dogmatska religija, malograđansko licemjerje, konzervativna sredina, loši trendovi, krivi uzori koji pridonose da se (mladi) ljudi koji su neizgrađeni i nesigurni u svom identitetu osjećaju još slabije i podložnije.
Ali, neodgovornost i ne znanje nisu opravdanje. Mislim da je najveća sposobnost čovjeka prihvatiti odgovornost za vlastito odrastanje.
Uspjeha i zadovoljstva u životu nema bez autentičnosti i suočavanja s vlastitim potrebama i težnjama, a autentičnosti nema bez odgovornosti pred životom i odgovornošću za sebe. Razlika između psihički labilnih individua i zdravih ljudi je ta što prvi prezaju pred odgovornošću, izmiču pred svojim obvezama i eskiviraju dužnosti. Danas je jako puno ljudi skriveno iza lažnih dijagnoza, nemogućnosti i nesposobnosti samo zato što su vezani za zonu komfora i uljuljani u očekivanja i zahtjeve da će im netko drugi ili nešto drugo omogućiti i ispuniti ono o čemu oni kriomice maštaju.
Za neuspjeh u ljubavi su kriva naša očekivanja, predrasude, projekcije, nerazriješeni odnosi u ranom periodu, sebičnost, loš izbor partnera, neiskrenost prema sebi i još puno toga. Da bi se to promijenilo potrebna je akcija u pravom smjeru koja zahtjeva promišljanje, edukaciju, samodisciplinu, posvećenost i vrline koje su danas više izuzetak nego pravilo. Pa nam je takav i rezultat.
Što je po tebi imperativ „sretne veze“?
Postoje veze, razne vrste kohabitata i brakovi, razni oblici “vezivanja”… Koliko će sreće biti u njima, ovisi o tome kako sijemo, jer ćemo tako ćemo i žeti. Intencija je čovjeka da tendira području veće sreće u svim sferama života pa tako i u partnerstvu. Kao prvo, čovjek treba imati znanje o životu, o odnosima i treba znati dobro upravljati njima.
Preduvjet je dobro poznavanje sebe, svojih potreba, karaktera i sklonosti. Uz prava trebamo biti svjesni i dužnosti i obveza, te se baviti odnosom, odnosno onim što je srž tog odnosa – a to je odnos muškarca i žene.
Ljude u vezama preplave obveze, djeca, krediti i posao, a na kraju izblijedi ono odakle sve kreće. Od sloge, uvažavanja, razumijevanja, suradnje, empatije, slobode. Na odnosu treba raditi, održavati ga, podržavati, ulagati u njega, njegovati ga.
Dobra komunikacija tu je broj 1, seksualna kompatibilnost, bliskost, toplina i intimnost u punom smislu te riječi hranit će tu osnovni, muško-ženski odnos koji će onda biti primjer potomcima, a zdrave jedinke izgrađuju zdravo društvu u cjelini.
Evo odgovora za sve one koji žele spašavati svijet – krenite od sebe i izgradite bar jedan zdrav i funkcionalan odnos u životu. To je veliki poklon čovječanstvu.
Prinčevi, princeze? Primjerice, priča o Pepeljugi. Doći će princ i izbaviti nas od užasnog života? Ne čini li se da to nerijetko prenosimo u stvarni život?
Svjedoci smo posvemašnje infantilizacije društva na svim razinama. Temeljni zahtjevi od svakodnevice svode se na život u zoni komfora, hod po crvenom tepihu, putovanja, luksuza života i, naravno princ/eza na konju koji će ispuniti sve naše snove koje nam ni primarni skrbnici u djetinjstvu nisu…
Mit o sreći i vječnom zadovoljstvu s neprikosnovenom ženom/muškarcem u zagrljaju su dio niskobudžetnih turbofolk narativa, a kad se još tome pripiše ljutnja, jer se stvari ne odvijaju onako kako mi to “zaslužujemo”, onda je stvar još tužnija. Život je ono što se događa dok mi u svojoj glavi uzgajamo i razvijamo umjetne konstrukte življenja koje smo uočili kao zgodne po putu – od bajki, medija, krivih interpretacija, slika iz magazina i sličnih bajalica.
Život je puno veća i dublja tajna koju je predivno otkrivati, a tratiti je nekim fantazmima o konzistentnoj sreći i napretku je neinteligentno nepoznavanje osnovnih principa života. Život se neprestano mijenja. Ugodni i neugodni momenti se smjenjuju bez mogućnosti da se bilo koji trajno zadrži. Činjenica da princ/eza može doći je istinita, kao i činjenica da princ može nestati, otići, pobjeći ili ga može zbaciti sa sebe konj. U tom slučaju, ostaje nam život kakvog sami stvorimo i momenti na koje nas život primorava kad ostanemo sami sa sobom.
Život je stvaran samo onda kada jesi, rekao je veliki Krishnamurti, a ja bih dodala kad odrastemo i prihvatimo stvari kakve jesu. Tek tada smo sposobni iskusiti njegovu dubinu i čar, koja je dublja i snažnija od bilo koje ideje o njemu. To je preduvjet da u toj ljepoti i istini sretnemo stvarnog partnera.
Sve je hiperseksualizirano, a ipak se sramimo razgovarati o vlastitoj seksualnosti i seksu? Nije li to apsurdno?
Ono što u vanjskom svijetu gledamo i susrećemo kao seksualnost, to seksualnost nije ili bar nije zdrava seksualnost. Svjedoci smo opće pornifikacije društva koja se zahvaljujući porno industriji inficirala estradu, a preko estrade ušla u (svakodnevnu) estetiku.
Mislim da su tu žene opet izvukle deblji kraj jer je žena (kao i u patrijarhatu) ponovno ponižena i degradirana. Muškarci žene gledaju kao objekte i tjeraju ih da same sebe gledaju očima muškaraca, te služe njihovim prohtjevima. Žene se uređuju da muškarcima budu privlačne. Kako bismo inače objasnili toliki broj estetskih zahvata, povećanja grudi, stražnjica, usana i drugih “estetskih” preoblika koje su sve samo nisu estetski već duboko podilaze ispornografiziranoj slici koju je muški um patološki iskonstruirao ovisnošću o pornografiji.
S druge strane, teror mladosti govori da je žena vrijedna i važna koliko traje njen svjež i mladolik izgled. Poruka koju tu možemo iščitati jest da je vrijedna isključivo dok je mlada i poželjna kao seksualni rekvizit, a kao čovjek je suvišna, neadekvatna i nepotrebna.
Sramimo se razgovarati o seksualnosti jer mi zapravo ni ne znamo što seksualnost jest. Nismo je upoznali. Nismo je imali vremena istražiti jer nismo ni kadri upoznati ni spoznati sebe, tako da je, ponavljam, problem identiteta tu ključan.
Ne znamo ni što trebamo odgovoriti kad je seksualnost u pitanju, jer je seksualnost više no ikad normatirana i programirana. 5 načina kako ga izludjeti, 6 poza koje trebate znati, 9 načina na koje se pravilno ejakulira… To je apsurd o kojem pričamo. To je ta niskobudžetna, potrošačka seksualnost. To nametnuto, normatirano, trendovsko… Ono uništava pojam zdrave seksualnosti koji bi trebao biti radostan, opušten, slobodan, neopterećen i kreativan čin izražavanja.
Po tome ispada da bi i bolje bilo da je seks ostane taboo, bar za ljude koji bar tako očuvaju svetost i dignitet tog predivnog čina.
Čemu bismo trebali učiti djevojčice i dječaka, kada govorimo o ljubavi, vezama?
Definitivno ne obmanama i idealizacijama partnerstva i života. Rane faze života priprema su za kasnije faze i zrelost, a ta pretjerana zaštita i obrana djece od svega gdje im život može “nauditi”, stvara nesigurne i nesposobne jedinke i slabiće koji se raspadaju na prvoj životnoj prepreci koju vide. Štititi djecu od neugodnosti, neugodnih emocija i puniti im glavu pričama o bezuvjetnoj sreći i luksuzu koji zaslužuju je svojevrstan pedagocid.
Činjenica je da IQ današnjih generacija manji za visokih 30 % od prijašnjih godina. To je indikativan i zabrinjavajući podatak. Život na mobitelima i u virtualnim svjetovima stvara nesposobne članove društva koji će na svaku životnu prepreku odgovoriti povlačenjem ili se s njom neće moći uhvatiti u koštac.
Tako je i u partnerstvu. Brak/veza je život u malom – platforma na kojoj ćemo doživjeti ushit, radost, ispunjenje, ali i tugu, usamljenost, dosadu i razočarenje.
U životu, kao i partnerstvu obje strane dobijete u paketu. I na to morate biti spremni! Zato se kaže i u dobru i u zlu…
