Sedmu godinu zaredom Hrvatsko neurološko društvo i Hrvatsko društvo za spolne razlike u neurološkim bolestima organiziraju javnozdravstvenu akciju “Dan crvenih haljina” koja se provodi s ciljem podizanja svijesti o moždanom udaru u žena.
Ovim povodom razgovaramo sa Silvijom Božičević koja je odlučila s nama podijeliti svoje iskustvo s moždanim udarom.
Kako ste doživjeli trenutak moždanog udara i kako je to promijenilo vaš život?
Moj moždani udar došao je sasvim iznenada, bez ikakvih ranijih simptoma ili najave u jedan običan četvrtak 29. 6. 2023., na kraju radnog vremena. Taj cijeli dan sam obavljala sve što je bilo potrebno na poslu bez ikakvih prepreka i plan sam imala nešto završiti, otići na jednu kavu i doma. Inače živim u Kutini, a radim u Zagrebu. Znači morala sam izaći na kratku kavu i tu se sve promijenilo. Ubrzo nakon što sam sjela na kavu osjetila sam najednom da mi je loše i naklon što sam popila dvije čaše vode shvatila sam da ne ide na bolje i da se ne mogu koncentrirati na razgovor više i da nešto nije u redu.
Prvi simptom mi je bio lagana glavobolja, zamućeni vid i gubljenje ravnoteže. Nakon što sam krenula nazad u ured nisam mogla samostalno hodati zbog navedenih simptoma. Kolega i kolegica koji su me uveli u ured shvatili su da nešto nije u redu i pozvali hitnu iako sam se ja protivila i uvjeravala ih da ću biti dobro. Sreća da me nisu poslušali i da su bili svjesniji što se događa. Djelatnici hitne su me pregledali i utvrdili da moram u bolnicu. Tijekom vožnje ja sam javila sestri da sam u vozilu hitne pomoći i da me voze na pretrage, ali da ona nikome od obitelji ništa ne govori dok joj se ne javim. Znači ni u tome momentu ja još nisam bila svjesna što mi se dešava. U nekim trenutcima sam bila skroz svjesna svega, a u drugima nisam shvaćala što se dešava niti se ne sjećam svega, imam neke rupe u sjećanju.
Nakon zaprimanja u bolnicu od te večeri sjećam se dijelova. Sjećam se djelomično pregleda više doktora i doktorica na prijemu, pa se sjećam dijela s intenzivnog odjela kada mi se počela oduzimati desna strana. Nisam mogla više govoriti niti dignuti desnu ruku ni nogu. I od te noći dalje se sjećam samo da su me dva puta trčeći vozili na MR. I to je sve. Iza toga imam rupu u sjećanju do idućeg dana. Promjene nakon moždanog udara koje su mi se događale su ogromne. Male promjene, a ogromne za mene. Gubitak snage i umor najveća su mi prepreka. Prije sam jako puno toga stizala napraviti i bila aktivna, a sada sam suočena s time da to više ne mogu toliko. Puno toga u životu sam morala reducirati i usporiti ritam života.
Što vam je bilo najteže u prvim trenucima i danima nakon moždanog udara?
U prvim trenutcima nakon moždanog udara bilo mi je teško shvatiti što mi se točno desilo. Nakon što sam se probudila idući dan rečeno mi je da sam preživjela moždani udar i tu mi se pojavilo sto upitnika, što, zašto, kako??? Znači puno puta prije moždanog udara pročitala sam naslov članaka s temom moždanog udara ili čula razgovore na tu temu ali ja to nisam percipirala niti pročitala niti zapamtila razgovore i sada shvaćam da sam mislila da se to događa nekome drugome.
Ali eto – dogodio se meni. S obzirom na to da ja većinu vremena tijekom večeri i noći u kojoj se sve događalo nisam bila svjesna i da sam dva puta oživljavana tijekom noći, najteže je ipak u svemu bilo mojoj obitelji i prijateljima koji su znali što se dešava i koja su bili svjesni svega što se događa i koji nisu znali kakav će biti ishod i čekali su vijesti.
Tih dana nakon moždanog udara ništa mi nije bilo jasno, imala sam sto pitanja. Pokušavala sam shvatiti što mi se točno dogodilo. Imala sam sreće pa mi se oduzetost desne strane i govora već idući dan se srećom oporavila i ostao mi je u narednih par dan dvostruki vid koji je svakim danom prolazio pomalo. Ali prihvaćanje činjenice da se to dogodilo trajalo je duže. Pitanja su ostajala još danima i na neka još i danas nemam odgovor.
Kada ste prvi put osjetili da imate snage suočiti se s ovim izazovom?
Svakim novim danom, nakon moždanog, postajala sam svjesnija da sam živa, da mi je dva puta spašen život u jednoj noći i da sam preživjela i tada sam osjetila da moram dalje i da sam s razlogom ovdje i da se moram suočiti s izazovom i nastaviti sa životom i da moram skupiti snage za to.
Veliku potporu u oporavku i periodu nakon moždanog udara imala sam od obitelji, ali i prijatelja i kolega s posla, a pogotovo doktora. Isto tako potpora kompanije za koju radim bila je ključna jer me mučilo kako ću ja sada biti na dužem bolovanju, što će biti s mojim poslom!? Međutim tu sam imala potporu i podršku vezanu za povratak na posao i da dođem kada sam spremna i to me motiviralo da se opustim i odmaram i što prije oporavim i nastavim sa životom i poslom.
Postoji li trenutak tijekom rehabilitacije koji vas je posebno inspirirao?
Nakon bolnice bila sam u toplicama na oporavku i u tome periodu sam se dosta preispitivala i sebe i život i posao. Uz terapije imala sam dosta vremena u kojem sam odmarala ali i jako puno spavala i razmišljala. Taj period mi je jako ostao u sjećanju jer nisam navikla ležati i spavati toliko.
Moram priznati da sam se u tom trenutku učila opuštati, učila sam odmarati, učila sam ne raditi ništa već samo malo prošetati. To baš nisam radila prije moždanog i čak sam ponekad išla preko svojih granica. Sada nakon godinu i pol nakon moždanog udara moram priznati da i dalje kada osjetim umor sve ostavim i odem odmoriti. Nije isto i tek sada počinjem shvaćati da neće više nikada biti isto kao prije moždanog udara.
Kako ste se nosili s emocionalnim izazovima, poput straha, nesigurnosti ili promjena u svakodnevici?
Nakon dolaska iz toplica slijedio je povratak doma i daljnji oporavak. To je bio jedan dobar osjećaj i jedva sam čekala taj dan, onda osjećaj „konačno doma“, ali ujedno dolaskom doma pojavio se i strah, što ako se moždani udar ponovi. Tada sam prvi puta bila svjesna straha od ponavljanja jer živim sama.
U prvo vrijeme nisam zaključavala vrata od stana jer sam razmišljala što ako mi se počne događati moždani udar pa neću moći do vrata. Zatim je duži period bio u kojem nisam imala snage doći do trećeg kata s kilogramom stvari iz trgovine. Borila sam se nesanicom koja je i dan danas prisutna i otežava život. Ali nakon nekog vremena počela sam se opuštati i ne razmišljati tako i pokušavati ići dalje. Nisam zaboravila što mi se desilo ali ne mislim svakodnevno razmišljati toliko o tome i opterećivati se.
Živa sam, imam 52 godine i želim i dalje živjeti.
Što biste poručili nekome tko prolazi kroz sličnu situaciju i osjeća se izgubljeno?
Mislim da je okolina ključna u oporavku, naravno uz samu osobu. Od kako sam preživjela moždani udar upoznajem sve više ljudi i postajem svjesna više ljudi koji su preživjeli isto, ali vidim da je oporavak i suočavanje s tom situacijom jako različit od osobe do osobe. Naravno da je bitna činjenica koja utječe i težina simptom koji su ostali nakon moždanog jer nije isto s blažim i težim simptomima. Ali bitno je da osoba koja je preživjela moždani udar prihvati činjenicu da je to doživjela ali da se ne predaje. Volja za oporavkom i pozitivno razmišljanje je dosta važno i da može pomoći u oporavku.
Kako se vaš pogled na život promijenio nakon moždanog udara?
Mislim da se moj pogled na život nije promijenio mojoj voljom već su simptomi koji su ostali kao posljedica utjecali na to da malo usporim život, da više odmaram, da neke aktivnosti odgodim na neko vrijeme ili čak trajno. Svjesnost da se moždani može ponoviti u bilo kojem momentu nije ugodna činjenica ali nastojim da me ne opterećuje previše iako sada više reagiram ako mi se pojave neki čudni simptomi koje prije nisam imala ili nisam obraćala pažnju na njih.
Odmor mi jako puno znači. Puno se brže i više umaram od moždanog udara i nastojim od tada omogućiti organizmu što traži. Neki ljudi iz moje okoline koji me vide misle da je sve u redu, ali nije u potpunosti i s time nastojim živjeti, a sada vidim da se to neće puno promijeniti u budućnosti već se ja moram prilagoditi novom malo drugačijem načinu života.
Što mislite da je najvažnije što bi ljudi trebali znati o moždanom udaru?
Ljudi bi trebali znati da se ne događa nekome drugome, može se dogoditi svima, a pogotovo onima koji imaju i neke predispozicije za to. Svjesnost prepoznavanja simptoma je ključna, jer brzina reakcije i prepoznavanje istih može utjecati na ishod oporavka, a čak i preživljavanje. Imala sam sreće što se pored mene našlo dvoje ljudi kojima sam zahvalna što su prepoznali simptome i da se nešto događa i pozvali Hitnu. Bez njihove reakcije upitan bi bio ishod događaja s obzirom na to da sam imala jaki moždani udar. Podržavam ovu kampanju i nadam se da će informacije doprijeti do što više ljudi i žena kako bi se svjesnost povećala što više. I kako bi ljudi koji dožive moždani prolazili sa što manje posljedica.
Moram iskoristiti priliku da se zahvalim mojim Anđelima čuvarima, dvije predobre osobe koje su se našle uz mene slučajno, a prepoznali su da se nešto dešava i pozivanjem Hitne pomoći spasili mi život. Jurica i Brankica – hvala vam od srca. A isto tako hvala doktorima koji su također svojim odlukama utjecali na to da sam preživjela moždani udar, ali hvala i mojoj obitelji, prijateljima i kolegama s posla od kojih imam podršku cijelo vrijeme od momenta moždanog udara do danas.
Hvala. Zbog svih vas ja sam danas ovdje.
