Sonja Švajhler, poznata kao @supermama.sonja, na svojim platformama otvoreno govori o temama mentalnog zdravlja. Često naglašava važnost otvorenog razgovora o mentalnom zdravlju i potrebu za promjenom društvenog stava prema suicidu kako bi se smanjila stigma i pružila podrška onima kojima je potrebna.
Na She.hr volimo Sonju i cijenimo njezin trud, autentičnost i hrabrost da otvoreno progovara o temama koje su važne, ali o kojima se još uvijek premalo govori. Volimo što govori – iskreno, bez uljepšavanja.
Kada i kako si odlučila otvoreno govoriti o mentalnom zdravlju majki na svojim platformama? Što te potaknulo na to?
Pa cijela priča progovara o stvarnosti s kojim se mame suočavaju krenula je kada sam rodila svoje prvo dijete prije 10 godina, te shvatila da mi je jedina osoba s kojom iskreno progovaram kako se osjećam bila moja prijateljica Martina koja je prolazila kroz iste emocije, iste frustracije i iste brige. Tada smo i odlučile pokrenuti platformu na kojoj ćemo iskreno pisati kako se osjećamo, stvoriti zajednicu gdje se žene konačno neće osjećati usamljeno, a to je nekako primaran osjećaj kada rodiš – usamljenost.
S vremenom je zajednica rasla, žene su počele progovarati i tada smo shvatile da postoje fantastični portali posvećeni djeci, a mi smo se odlučile posvetiti – majkama. Kako to inače biva, život nam je servirao nova iskustva, neka bolna, neka prelijepa i kroz sve te transformacije, shvatile smo kolika je važnost mentalnog zdravlja svake osobe, a posebno majke koja prolazi ogromne promjene i često se izgubi u procesu stvaranja neke nove verzije sebe.
Koje su, naravno – prema tvom iskustvu i povratnim informacijama zajednice, najveće prepreke s kojima se majke susreću kada je riječ o očuvanju vlastitog mentalnog zdravlja?
Rekla bih da su tu dva segmenta jako važna. Prvi je podrška partnera i okoline majke – kada to nedostaje, lako je izgubiti sebe u majčinstvu. Nekada smo imale selo, danas smo prepuštene same sebi i društvenim mrežama krcatim raznim informacijama koje najčešće upućuju – nisi dovoljno dobra. Zatim kada uz to upakiramo i famoznu floskulu „mi sve možemo same“, onda dobijemo kronično iscrpljene, frustrirane i nezdrave žene koje u nekom trenutku svojeg života zastanu jer ih na to prisile autoimune bolesti.
Druga vrlo važna prepreka je financijski dio kada trebamo pomoć. Na žalost, nekada je sustav prespor da pruži besplatnu (uvjetno rečeno besplatnu, jer sve mi to platimo svojim doprinosima) adekvatnu pomoć, pa smo osuđene na traženje privatne pomoći. A to podrazumijeva 50-60€ po terapiji, a kao majka znam da sve financijske injekcije prvo idu našoj djeci, a mi smo same sebi na zadnjem mjestu. I to je začarani krug. Uz to kada okrunimo ovu problematiku s patrijarhalnim društvom koji je nam nalaže kako bi majka trebala izgledati, što bi trebala raditi, koliko je dobra ako žrtvuje sebe, generalno taj narativ žrtve i trpljenja kojim zaslužujemo titulu da smo dovoljno dobre – sve to utječe na svaku od nas.
Nekada smo imale selo, danas smo prepuštene same sebi i društvenim mrežama krcatim raznim informacijama koje najčešće upućuju – nisi dovoljno dobra.
Sonja Švajhler
Na portalu Supermame.hr često pružate podršku majkama koje se suočavaju s izazovima poput postporođajne depresije ili sindroma izgaranja. Koje resurse ili strategije biste posebno istaknuli kao korisne?
Svakako bih istaknula prvo da žena sama prepozna i traži pomoć kada joj je potrebna. I prije nego joj je potrebna. Ako imaš blisku osobu u koju imaš povjerenja, OK je izreći sve što osjećaš, jer nisi sama u tome, ima nas mnogo koje se nismo odmah povezale s bebom, ima nas mnogo koje smo posesivno držale bebu uz sebe ne vjerujući da itko drugi može bolje od nas, ima nas mnogo koje smo plakale danima, ima nas mnogo koje od umora ne vidimo ljepotu majčinstva.
Bliska osoba, partner, prijateljica, sestra, majka, to su osobe koje mogu odigrati važnu ulogu u datom trenutku. Zato je potrebno progovarati i pričati o toj temi, kako bismo educirale i same sebe i našu okolinu da zna prepoznati kada nam je potrebna pomoć.
Iako i sami na portalu She.hr progovaramo o tome, posebice u studenom, mentalno zdravlje muškaraca i dalje je često tabu tema, a oni se rjeđe odlučuju potražiti pomoć. Što misliš zašto je to još uvijek tako i kako možemo potaknuti promjenu?
Nisam bila svjesna ove problematike dok nisam doživjela suicid u svojoj obitelji. Tada sam počela istraživati i čitati, a statistike nam jasno govore da je postotak suicida kod muškaraca osjetno veći nego kod žena. Vrlo britko i jasno ću reći – problem je u patrijarhatu.
Što nas je patrijarhat naučio? Da muškarci moraju biti muževni, da su emocije slabosti, da su oni hranitelji, da su zaštitnici obitelji. Stvarnost je danas osjetno drugačija. Muškarci su isto emocionalna bića i treba im prostor za razgovor. Mi žene smo borbenije i upravo zbog naše prgavosti došle smo do toga da se naš glas jasnije čuje. Muškarci su pritom ostali na istom nivou koji danas jednostavno više nije primjenjiv. Postoji li obitelj koja može normalno živjeti od jedne plaće? Pritom pričam o prosječnoj plaći? Kako da taj muškarac priskrbi za svoju obitelj kada su troškovi života porasli? Uostalom, sve jasnije vidimo kako su djeci potrebne obje figure – otac i majka.
I muškarci i žene su sasvim sposobni suočavati se s izazovima života kao pojedinci, a u odnosu je vrijeme da se prestanemo doživljavati kao neprijatelji koji se međusobno dokazuju svojim uspjesima. Ono što mene osobito brine je to što je snaga žena porasla, a muškarce se počelo žaliti jer se ne snalaze. Rekla bih – imaju iste resurse kao i mi žene. I rekla bih – imaju i nešto više slobodnog vremena od nas. Tako da, neću pasti pod utjecaj tog vala suosjećanja prema muškarcima kojim se opravdava njihovo ostajanje na istom mjestu, jer nisu naučili. Vjerujem u njihove sposobnosti da mogu! Samo trebaju biti hrabri i progovoriti. Oslobađajuće je.
Koje znakove upozorenja smatraš važnima kod osoba koje se bore s depresijom ili suicidalnim mislima, a često ih zanemarujemo?
Nemam odgovor na ovo pitanje. Osobno vrlo ozbiljno shvaćam kada se netko otvori o svojim borbama. Mislim da je veliki problem to što danas i dalje vlada uvjerenje da je postalo popularno biti depresivan ili imati mentalne poteškoće. Generalno se razbacujemo pojmom anksioznosti i depresije, ADHD i slično, potpuno nesvjesni da su to ozbiljni problemi s kojima se ljudi vrlo teško nose.
Generalno se razbacujemo pojmom anksioznosti i depresije, ADHD i slično, potpuno nesvjesni da su to ozbiljni problemi s kojima se ljudi vrlo teško nose.
Sonja Švajhler
Neovisno o tome, smatram da je dobro progovarati, pričati i davati što više informacija o tome kako potražiti pomoć.
Ono što, na temelju svojeg iskustva, mogu reći je da je težak suživot s osobom koja pati od depresije. Težak u smislu ogromne brige, milijun pitanja i niti jednog odgovora. Trebamo shvatiti da je osobama koje se nose s mentalnim problemima apsolutno najteže, često ne shvaćaju sami sebe i time ih ne može razumjeti niti okolina. Prvo bismo svi kolektivno trebali naučiti SLUŠATI iz duše, ne iz naših stavova.
Tko nije prošao borbu – ne zna, tko nije izgubio blisku osobu suicidom, ne zna. Bez vlastitog iskustva ne možemo adekvatno slušati. Zato treba učiti i raditi na sebi da budemo prisutni i da čujemo. Ne savjetujemo, već slušamo.
Koju bi poruku voljela prenijeti obiteljima i prijateljima onih koji se bore s unutarnjim borbama?
Što god da sad napišem, bilo bi isprazno i sladunjavo. Pa bih rekla ono što je meni bilo olakšavajuće kada sam bila loše – OK je da nisi dobro, OK je sve što osjećaš, imaš pravo osjećati sve to.
Voljela bih kada bi naučili dozvoliti tim velikim i neugodnim emocijama da prođu kroz naše tijelo i da ih otpustimo. A to je ogroman, iscrpljujući posao kroz koji je potrebna podrška. Ništa više od ovoga ne mogu reći jer nisam stručnjak. Znam da boli izgubiti osobu koju voliš. Znam da je devastirajuće za sve imati milijun pitanja i nemati odgovor. Znam da je devastirajuće promišljati o tome jesmo li mogli nekako pomoći, i opet ne znati odgovor. Borba je stvarna i nemilosrdna. Ali vjerujem da je isplativa.
Nakon završenog Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, desetak godina je radila u građevinskom i sektoru energetike. Odlučila je sve promijeniti i vratiti se svojoj tajnoj ljubavi – medijima i pisanju. Bavi se i društveno odgovornim poslovanjem te je članica udruge Mogu sve čiji je cilj promicanje i inkluzije osoba s invaliditetom u društvo. Autorica zbirke kolumni 'Kobile trče počasni krug'.
