Sretan Dan očeva!

Iako smo ženski portal, smatramo kako i oni imaju pravo da se čuju. Prvi Očev dan održan je 19. lipnja 1910. u SAD potaknut naporima Sonore Smart Dodd. U ožujku, koji je na poseban način posvećen sv. Josipu, negdje oko blagdana toga svetca, slavi se i Očev dan.

U povodu Svjetskog dana očeva, koji se obilježava diljem svijeta 19. ožujka svake godine, Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo koristi prigodu skrenuti pozornost javnosti da su mnogi muškarci u Hrvatskoj i na ovaj dan uskraćeni za svoje temeljno pravo – viđanje i provođenje vremena sa svojom djecom. Prenosimo njihovo priopćenje u cijelosti i molimo vas da ga pročitate.

Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo

Već godinama upozoravamo kako su deseci tisuća rastavljenih očeva svakodnevno u poziciji da trpe nasilje, nepravdu, diskriminaciju, sustavno kršenje svojih ustavnih prava – temeljnih prava da viđaju svoju djecu i da s njima provode vrijeme kako bi to očevi trebali.

Svakodnevno se institucionalnim neznanjem i nezainteresiranošću, u prvom redu Centara za socijalnu skrb, krše u prvom redu prava naše djece koja nemaju mogućnosti imati oba roditelja nakon razvoda, a očevi nemaju mogućnosti uživati u ravnopravnom roditeljstvu. Centri za socijalnu skrb u svojim su postupanjima redovito pristrani i naklonjeni majkama, dok očeve i njihove želje o skrbi nad djecom niti ne uzimaju u obzir. Majkama se redovito djeca povjeravaju na skrb, čak se niti ne razmatraju želje očeva nakon rastave da također skrbe o djeci ili barem uživaju model ravnopravnog roditeljstva.

Na Dan očeva, želimo skrenuti pozornost da djeca nakon rastave braka ili partnerske zajednice i u Hrvatskoj trebaju uživati u svome pravu na oba roditelja kao što su to riješile brojne zemlje EU-a i da se napokon počne primjenjivati Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava koje je i Republika Hrvatska potpisnica, te da državne institucije počnu raditi za djecu, a ne protiv njih.

Gotovo da danas nema rastavljenog oca koji nema problema s provođenjem vremena sa svojom djecom.

Na temelju naše evidencije izdvajamo samo nekoliko slučajeva kršenja temeljnih ljudskih i ustavnih prava – prava očeva na viđanje djece i provođenje vremena s djecom.

• Kristijan / Zagreb – svoju djecu, sina i kćer, u punih 10 godina, u svih 3650 dana vidio sam 2 puta po 2 sata.
• Damir / Zagreb – U periodu od 19.11.2014. – 06.05.2016. djecu sam viđao 2 sata, jednom u tjednu, u zatvorenom prostoru pod nadzorom bivše supruge, soc.radnice i zaštitara, a od 03.06.2016. djeci viđam i nadalje uz nadzor ali 2 x tjedno po 2 sata. Ukupno je neodržano 16 susreta, a ova država i takvo minorno viđanje djece i opstruiranje ne smatra kaznenim djelom.
• Silvije / Zagreb – kćerkicu viđa 2 puta mjesečno po 2 sata. U mjesecu koji ima 30 dana tata Silvije viđa kćerkicu 4 sata od 720 koliko ih ima u mjesec dana.
• Ljubo / Vinkovci – Velikodušna majka i institucije, prvenstveno u interesu djeteta, omogućile su nam u mjesecu 20. sati druženja
• Branimir / Brdovec – Ja sam navodno jedan od sretnijih po pitanju susreta i viđenja svoga sina, a to izgleda ovako: u toku 4 tjedna što je 672 h, sin provede sa mnom 154 h, a ostatak s majkom tj, njezinim roditeljima pošto je ona stjuardesa. Ili od 28 noći sa mnom provede 6 noći. 10 dana ljetnih i 10 dana zimskih, svaki drugi blagdan.
• Ivan / Dugo Selo – utorak i četvrtak su kćeri i meni sretni dani jer se družimo 3 sata i veselimo se svakom drugom vikendu kada je kod mene od petka 16 do nedjelja 19 sati. Polovica svih praznika je naša.
• Bojan / Vrbovsko – viđam kćer u prosjeku 3,5 h mjesečno iako nisam ništa loše učinio (ovaj je tata invalid u kolicima).
• Kristijan / Trnovec Bartolovečki – sin je sa mnom u 1 tjednu 3 sata i 45 minuta. Naravno da je tu uključena i vožnja od 2×20 minuta, a ako imamo sreće vidimo se i svaki drugi vikend od petka 18 h do nedjelje 18 h.
• Robert / Split – udaljeni par km u prosjeku viđam djecu jednom u 3 mjeseca na možda najviše 5-6 sati.
• Zoran / Zagreb – ponedjeljkom i četvrtkom 3 sata i svaki drugi vikend petak 17 – nedjelja 18 sati.
• Renato / Sesvete – svoga sina viđam samo svaki drugi vikend, a postupak traje 4 godine.
• Sanjin / Zagreb – sudski postupak traje već 2 i pol godine i za to vrijeme moj sin ima oca 1 sat tjedno.
• Krešimir / Oprisavci – od 365 dana godišnje moj sin viđa oca 40 dana.
• Darije / Osijek – radi alkoholizma i višestrukih počinjenja kaznenih djela te dugotrajnog zanemarivanja djeteta naša 5-mjesečna kćerkica oduzeta je majci te nakon 6 mjeseci brige sud ju je oduzeo ocu te odredio da dijete provodi s ocem 11 dana u godini.
• Miljan / Zagreb – viđam kćer 1,5 sat tjedno… 6 sati mjesečno,…72 sata u godini dana.
• Goran / Zagreb – od djetetovog rođenja, već godinu i pol,moje dijete viđa tatu 2 sata u jednom tjednu, znači od 720 sati u mjesecu s tatom provede 8 sati.
• Dejan / Dugo Selo – u 1 tjednu, 1 dan i tako već 1 godinu.
• Petar / Trogir – Želio bih vam istaknuti da se moj slučaj još vodi pred sudom u Trogiru, jer sam bio nezadovoljan nepravednom presudom u više točaka, kao što su ravnopravno roditeljstvo za koje sam se krvavo borio i još uvijek borim i nikada neću odustati, jer su djeca moje blago od Boga dobiveno kao Božji dar i moje pravo mi nitko ne može uskratiti. Djecu viđam 3 vikenda u mjesecu i obilazim ih kada su kod majke i dođem po potrebi da im pomažem i često svratim nakratko da ih poljubim,a i sve to sam izborio svojom žrtvom i ljubavlju. Moj slučaj se evo 5 godina provlači po sudu.
• Zoran / Vrbik – svoju djecu viđam 1 vikend u mjesecu i svaki put prevalim 250 km po njih i nazad i tako dok ih vraćam mami.
• Tomislav / Klinča Sela – sina viđam 8 sati u tjednu i tako već 10 mjeseci.
• Robert / Zagreb – mjesec ima 720 sati, a ja viđam kćerku samo 8 sati.
• Dario / Črvar – 20 mjeseci uzaludno putujem iz Pule u Slavonski Brod svaki put s nadom da ću napokon vidjeti dijete.
• Berislav / Slavonski Brod – svaki drugi vikend za mene je praznik. To su dani kada je moj sin sa mnom.
• Saša / Osijek – brojao sam dane kada je sin bio sa mnom i nažalost nije bilo teško jer ih je bilo malo. 20 dana u 6 mjeseci i tko zna kako dalje.
• Paolo / Labin – svaki drugi vikend dijete je kod mene, a onda ga uz suze vraćam mami i nitko te se suze ne vidi i ne čuje.
• Goran / Zagreb – postupak oko skrbništva i dalje traje a moje djevojčice vide tatu 11 sati tjedno, a to je 7% tjedna, ja sam dio života moje djece samo 7% njihova vremena.
• Elvis / Zagreb – sina sam u 7 godina vidio nekoliko puta, a od studenog 2015. niti jednom…
• Tino / Split – Na papiru viđanja i ne zvuče lose, ali u praksi su jako minimalna jer iz njih proizlazi da na bazi mjesec dana djeca kod oca spavaju dvije noći i isto tako na bazi mjesec dana mogu u vrtić pokupiti dijete 2 puta mjesečno/svako drugi utorak od 13 sati.
• Vlado / Zagreb – Dakle do navršene 3 godine viđao sam dijete utorkom i četvrtkom od 16 30 do 19 30 – BEZ VIKENDA, BEZ praznika što je 3% od vremena. Napominjem da osobe lišene slobode više viđaju svoje dijete. Presuda je donesena nakon 3 godine.
• Siniša / Zagreb – moje i sinovo viđanje uglavnom ovisi o tome koliko je mama dobre volje i koliko se ja toj njenoj dobroj volji mogu prilagoditi zbog poslovnih obaveza. U brojkama, vidim ga otprilike ukupno dvadesetak sati kada je mamin vikend i osamdesetak sati kada je moj vikend…

S našom djecom imamo minimalne “osobne odnose”. Ljubav, brigu, odgoj, obrazovanje, …….., sve to na papiru poklanjamo poštenim nalaznicima.

Država je odlučila da to našoj djeci od nas ne treba!