U svakoj obitelji koja se suoči s bolešću djeteta, pažnja, energija i briga roditelja prirodno se usmjeravaju prema onome kojem je najteže. Ta borba za zdravlje i život zahtijeva gotovo nadljudsku snagu, ali u toj istoj borbi nevidljivo, često nečujno, odrastaju i staklena djeca.
To su zdrava braća i sestre koja ne traže pažnju jer osjećaju da sad nije trenutak. Uče biti hrabra, tiha i samostalna. Često su iznimno empatična, odgovorna i zrela za svoje godine, ali iza te snage krije se bol zbog neizrečenog: potreba da i oni budu viđeni, utješeni, pohvaljeni i da i njihova tuga bude priznata.
Staklena djeca često nose dubok, neosviješten osjećaj krivnje što su ona koja su dobro. Kasnije u životu taj osjećaj može prerasti u pretjeranu brigu za druge, perfekcionizam ili teškoću u traženju pomoći. Naučena su davati, ali rijetko znaju primati. S godinama, mnogi od njih nose dubok osjećaj da nisu dovoljno važni, da se moraju stalno dokazivati ili da ne smiju biti „problem“.
O toj temi, koja se rijetko otvara, iskreno piše i govori Nastja Kulović, spisateljica, terapeutkinja i autorica knjige „Kud si krenula?“. U njoj dijeli vlastitu priču odrastanja uz mlađu sestru s teškom bolešću i put samospoznaje koji je slijedio. Nastja je postala glas staklene djece, ali i svih koji su nekad u djetinjstvu osjećali da ih se „ne vidi“.
Nastja, za početak, što zapravo znači pojam „stakleno dijete“ i po čemu se ta djeca razlikuju od ostalih?
Staklena djeca su zdrava djeca koja odrastaju u obitelji s bolesnim bratom ili sestrom ili s bratom ili sestrom s poteškoćama u razvoju. Zbog svega što bolest od roditelja zahtijeva, njihova pažnja se ne zadržava na zdravoj djeci i ona postaju nevidljiva, roditelji gledaju „kroz njih“ umjesto „i u njih“.
Iako se djeca iz različitih razloga mogu osjećati nevidljivima u svojim obiteljima, pojam staklene djece se odnosi isključivo na djecu koja su odrastala u atmosferi bolesti, jer se žele naglasiti posebni uvjeti koje upravo bolest nameće, u kojima je prirodno da se emocionalni kapaciteti roditelja troše na dijete kojemu je teže. I baš zbog toga što osjećaju da nije u redu nikoga kriviti za nastalu situaciju, osim samu bolest, staklena djeca odrastaju u unutarnjem sukobu i u krivnji: istovremeno imaju razumijevanja, ali osjećaju da nije pošteno da i ona gube, a budući da su oni ti koji su zdravi, krivnja se pojačava i dolazimo do začaranog kruga. Budući da nemaju zdravstvenih problema, čini se kao da nemaju nikakvih problema.
Kada si prvi put shvatila da si i sama bila jedno od „staklene djece“?
Na pojam staklene djece naišla sam pišući svoju prvu knjigu „Kud si krenula?“ u kojoj sam opisala iskustvo odrastanja sa sestrinom multiplom sklerozom. Ni dan danas ne znam kako je točno do mene došao TEDx govor Alicie Maples o staklenoj djeci, ali sjećam se suza koje sam isplakala nakon što sam ga odgledala.
Trenutak prepoznavanja, a onda priznavanja i imenovanja nečega s čime smo živjeli dobar dio svog života u isto vrijeme izaziva osjećaj duboke boli, ali i donosi veliko olakšanje: ono što smo osjećali napokon postaje stvarno, a ne samo osjećaj s kojim se mučimo u tišini.
Kako se taj osjećaj nevidljivosti iz djetinjstva može manifestirati kasnije u odrasloj dobi – u odnosima, poslu, samopoštovanju?
Iako, koliko znam, nema službene statistike o staklenoj djeci, žene koje su odrastale kao staklena djeca, a koje su mi se javile nakon što sam pokrenula kampanju „Vidite li staklenu djecu?“, su žene koje se bave poslovima u kojima brinu o drugima, a pretjerana briga za druge se očituje i unutar njihovih obitelji. To su uglavnom žene koje ne privlače pažnju na sebe, koje se i kao odrasle trude biti dobre i na usluzi drugima, koje ne zauzimaju previše prostora, a gotovo sve su i same razvile simptome nekih bolesti ili bar anksioznost vezanu uz budućnost (brata i/ili sestre, ali i vlastitu).
Mi koji smo odrastali kao staklena djeca razumijemo da su potrebe onih kojima je teže važnije od naših, što kasnije dovodi ili do neprepoznavanja vlastitih potreba ili do nemogućnosti komuniciranja onoga što nam treba. A majstori smo i u zatomljivanju osjećaja i čuvanju naših roditelja od dodatnog stresa koji bismo im mogli izazvati svojim neprikladnim ponašanjem, pa se ili trudimo biti maksimalno dobri i uspješni ili naučimo jako dobro skrivati kad to nismo.
Sve to može imati utjecaj na naše mentalno zdravlje, a koliko sam informirana, ima utjecaja i na razvoj ovisnosti.
U knjizi „Kud si krenula?“ otvoreno pišeš o svom putu iscjeljenja i terapijskom procesu. Koji je trenutak za tebe bio prekretnica u tom procesu?
Iako mi je namjera u toj knjizi bila prvenstveno pokazati kako bolest utječe na sve članove obitelji (a ne samo na oboljelog, iako je njemu najteže), drago mi je da je prepoznat i put iscjeljenja na koji sam se uputila potaknuta svojom dijagnozom multiple skleroze koju sam dobila prije 13 godina. I zapravo je taj trenutak dobivanja dijagnoze bio prekretnica, iako je bio tek početak ostatka mog života i tad ga nisam doživljavala takvim.
Ali kad sad pogledam unazad, a uvijek smo mudriji kad se s odmakom osvrnemo, to što sam dobila dijagnozu iste bolesti koja me učinila staklenim djetetom je bilo svojevrsno poravnanje – sve ono što mi je bolest jednom uzela, tad mi je vratila – i pisanje i roditeljsku pažnju i sestru koja je sad bila na „drugoj strani“. Želim vjerovati da mi koji smo odrastali kao staklena djeca ne moramo doživjeti tako dramatične nagodbe i da se u psihoterapijskom procesu puno toga može odraditi.
Mnogi roditelji teško balansiraju pažnju između djece kada je jedno od njih bolesno. Što bi im savjetovala, kako mogu „vidjeti“ i ono zdravo dijete, bez osjećaja krivnje?
Jako je važno isticati da roditelji ne trebaju zapeti u krivnji, jer nisu oni krivi što se bolest uvukla u pore obitelji, ali da trebaju preuzeti odgovornost i za zdravo dijete koje je i dalje dijete i ne opterećivati ga/je brigom i odgovornostima koje nisu prilagođene njegovoj/njezinoj dobi.
Zdravom djetetu je potrebno vrijeme nasamo s roditeljima (bar jednim) u kojem će se moći bar kratko odmaknuti od okolnosti od kojih zna da ne može pobjeći (iako će kao odraslo možda i pokušati). Važno je i da otvoreno razgovaraju o situaciji, a ne da dijete bude ostavljeno da u tišini pretpostavlja i kroji scenarije koji će izazivati dodatnu tjeskobu. U idealnom scenariju dodajem razgovor o osjećajima. Već samo jedno: „U redu je da se tako osjećaš“, upućeno od roditelja može biti iscjeljujuće.
Vodiš kampanju „Vidite li staklenu djecu?“. Jesi li primijetila promjenu u svijesti ljudi otkako si počela javno govoriti o toj temi?
Mnogi na temu staklene djece reagiraju emotivno, posebno oni koji imaju tako iskustvo, nevažno s koje strane. Ali čak i oni koji nemaju to iskustvo, shvaćaju važnost ove teme. Mnoga staklena djeca se ne osjećaju dobro, iako su zdrava. Važno je ne stigmatizirati staklenu djecu, ne okrivljavati roditelje već osvijestiti postojanje staklene djece i napraviti što možemo da spriječimo da zdrava djeca postanu staklena.
I na kraju, što bi poručila odraslima koji su bili „staklena djeca“, a tek sada u odrasloj dobi shvaćaju da nose taj obrazac?
Prvo bih rekla: „Vidim vas, i vaša je priča važna.“
A onda bih dodala i ovo: „Moguće je da se bojite da ćete priznavanjem da ste odrastali kao staklena djeca izdati svoju obitelj, ali sad je vrijeme da budete odani sebi i svojoj priči, da priznate da, iako je nekom drugom bilo najteže, da je i vama ponekad bilo nepodnošljivo.“