Stižu nam neki novi “Ljudi u crnom”

Odjednom ih vidite svugdje. Na društvenim mrežama, pod svjetlima kamera, na pozornicama, u prvim redovima promašenih prosvjeda, s rukama u zraku. Ljudi u crnom. Men in Black. Glasni, puni pravedničkog bijesa, spremni “očistiti hram” od svega što se ne uklapa u njihovu verziju čistoće, morala i domoljublja. Oni bi protjerali i samog Isusa – jer bi im smetalo što prašta, što voli one koje oni mrze, što ne nosi dovoljno “njihovu” zastavu. Da se danas pojavi među nama, oni bi ga prvi kamenovali. A kad bi shvatili da ga ne mogu ušutkati – prvi bi ga razapeli. I sve to zbog lajkova i lažnog osjećaja moći koji proizlazi iz kolektivne mržnje.

Jer njima ne treba istina, njima treba neprijatelj. I dokle god ga imaju – imaju i svrhu.

Trideset godina nakon završetka rata, kod nas se domoljublje zaista svelo na posljednje utočište hulja. I bilo gdje da u svijetu gledamo nacionalizam – mediokriteti i opskurni likovi – viču. Kod nas to čine hulje obučene u crno – boju koja nema uporište u našoj povijesti, osim kada su je nosili zlikovci.

Ne brinite – nema prosvjeda za bolje obrazovanje, zdravstvenu skrb, stare i nemoćne ili ljude kojima je potrebna palijativna skrb. Ne brinite – to se njih ne tiče.

Urlaši i šutljiva većina

Društvo u kojem živimo sve se češće dijeli na one koji urlaju i one koji šute. Na one koji sve znaju i one koji su umorni. Na one koji prijete i one koji se povlače u svoj mali balončić i misle – bolje da ništa ne znam. Između njih nestaje prostor zdravog razuma, dijaloga i odgovornosti.

Jer kome danas uopće treba istina, kad svatko ima svoju verziju priče? Sve se može i nitko nikad ne odgovara!

“Kradi, ubij, siluj” – sve dok si “naš”. Sve dok imaš pravu zastavu, pravu vjeru, pravu retoriku. Dok znaš kada se treba zgražati, a kada okrenuti glavu. Sve dok je tvoj grijeh obavijen nacionalnom ili vjerskom simbolikom, može se progutati. Jer nije isto kad to učini “naš” i “njihov”. Nije isto kad lažeš iz “patriotizma”. Nije isto kad vrijeđaš “u ime Boga”.

U zemlji, u regiji, pa i u svijetu u kojem svaka vijest postaje teren za linč, a svaka ideja o suživotu dočekuje se s podsmijehom, teško je i razlikovati tko je protiv koga. Svi su protiv svih, a iza svake parole o pravdi i moralu skriva se glad za kontrolom.

Ljudi u crnom danas ne ruše oltare – oni ih postavljaju. Samo što na njima ne stoji istinska vjera, nego moć.

Gdje bismo danas pronašli Isusa?

Isus, kad bi danas hodao našim ulicama, ne bi ulazio u crkve ni na političke tribine. Sjedio bi s onima koje nitko ne želi vidjeti – s prosjacima, zaboravljenim umirovljenicima, migrantima, žrtvama nasilja, izgubljenima – bilo u demenciji, bilo u životu, ili u ovisnosti. ‘Ljudi u crnom’ bi ga, kao i prije dvije tisuće godina, razapeli u ime reda, zakona i “svetih vrijednosti”. Jer bio bi previše blag, previše ljudski, previše “drugačiji”. Isus bi danas vjerojatno izgledao više kao Arafat nego kao plavi Trump – i zato bi ga mnogi ponovno razapeli.

Zastrašujuće je koliko se povijest ponavlja. Samo što danas nema križeva i rimskih vojnika – danas imamo portale, kamere, društvene mreže i komentatore svega i svačega koje doma ionako nitko ne sluša. Imamo one zadojene gorčinom. I nema potrebe za bičevanjem, jer riječi bole dublje i traju dulje. Riječi ne ubijaju, ali razaraju dušu.

Licemjeri i čuvari hrama

Dok se zemlja urušava pod težinom korupcije, preskupih kvadrata, lista čekanja za preglede… Dok se mržnja prodaje kao domoljublje, a empatija ismijava kao slabost, ostaje pitanje: gdje su oni obični, tihi ljudi? Oni koji ne nose crno, koji ne viču, koji samo žele živjeti, raditi, voljeti i vjerovati da još ima smisla biti čovjek? Možda su upravo oni pravi čuvari hrama. Ne oni koji bacaju kamenje, nego oni koji ga skupljaju da bi nešto sagradili. Ne oni koji mjere tuđe grijehe, nego oni koji svoje priznaju. Oni koji znaju da moral nije jeftino oružje, nego ogledalo u koje se moraš pogledati.

Sve dok budemo dopuštali “ljudima u crnom” da određuju što je ispravno, hram će biti prazan – iako glasan, pun buke.