Ove godine sam se opet odmorila dušu nekoliko dana u Berlinu. Iako mnogi govore kako im je to najdraži i najljepši europski grad, opisujući njegovu arhitekturu, muzeje, vrtove, meni je nešto drugo najdraže. Ljudi i način života. Svi vi koji ste bili znate o čemu govorim, a vi koji se još niste zaljubili u taj grad, dajte da vam objasnim.
Kako sam nedavno čula „Berlin je grad u kojem je i sve najčudnije najnormalnije. Što god najluđe zamisliš tamo je normalno i nitko te neće niti pogledati“. I da, to je istina. Poseban je taj osjećaj slobode koja vlada u zraku. Trebalo mi je neko vrijeme da se moj um navikne na to da mogu Berlinom hodati bezbrižno u kratkim hlačicama, haljinicama, bez ili s najluđim make up-om, outfitom kakvim poželite i da vas apsolutno nitko neće pogledati. Niti podići obrvu.
Tamo su ljudi ljudi, bez obzira nedostaje li im noga ili ruka. Nije bitno ni koje si boje kože, seksualne orijentacije, jer tamo je sasvim normalno vidjeti gej parove kako se zaljubljeno drže za ruke i ljube gradom.
Svaki odmor u Berlinu iskoristim i za nekoliko trenutaka odmora i sjedenja na nekom od njihovih trgova na kojima uvijek promatram ljude. Fascinira me njihov nivo tolerancije koji mi možemo samo sanjati. Pogledavala sam reakcije ljudi dok dva momka cvrkuću od sreće jedan kraj drugoga.
Ništa. Nema reakcije. Nema zgražanja.
Gledala sam ljude kada prolazi osoba u invalidskim kolicima. Opet ništa. Pratila sam reakciju kada ja prolazim u kratkim haljinicama, hoće li mi tko uputiti pogled sažalijevanja, čuđenja, tuge ili šoka.
Ništa.
Čini mi se da sve nabrojano, a i puno više od toga, tamo ne postoji kao „čudno“, „drugačije“ ili kako god se uhvatite da vi to nazivate.
Po povratku u Zagreb nije dugo trebalo da osjetim nostalgiju za slobodom i normalnim. Normalnim meni i ljudima kojima sam okružena, koji druge neovisno o nedostatku smatraju jednako vrijednima.
Fascinirani i još uvijek pod dojmom Berlina bila je potrebna samo jedno piva kako bi dašak Berlina doveli i na zagrebačke ulice.
Zahvaljujući dizajneru Sebastianu Blacku koji je uslišio moje želje i ideje baš kao i fotograf Pavao Hodap te šminkerica Marijana Mijošević, to buđenje u 4 ujutro, „uvlačenje“ u lateks, štikle i hodanje s tonom šminke na licu Zrinjevcem i Ilicom nikad nije bilo lakše odrađeni posao za sve nas.
U krajnosti, sve se svede na ovo vrlo jednostavno – ono kad oni meni ostvare što poželim jer kad dođem iz svjetskih metropola nazad u naš Grad, gdje i dalje ljudi upiru poglede u Pamelu, gdje i dalje sve imalo “čudno” dobije negativan ton. Gdje se šapće iza leđa i ljudi se osjećaju nelagodno izaći i pokazati svoj invaliditet, ali i stil pa smo odlučili unijeti dašak Berlina na zagrebačke ulice i u naše živote jer moji ljudi, kao i ja, su dovoljno “ludi” i nije im bitno što drugi govore. Jer znaju one vrijednosti u kojima je Pamela dio nas, a ne predmet ružnih pogleda i sažalijevanja.
(Pamela je proteza ako kome nije jasno.)
