Baš ništa. Samo ono što sam vidjela na tv i pročitala u knjigama, magazinima, portalima, napisima u žurnalima. Filmovi, serije su kompleksnije.
Uvijek nam je na umu njihov novac i kako ga lagodno troše i kako bi mi to sigurno drugačije napravili. Velika razlika je između bogatih, novovalnih i bogate aristokracije, to treba doživjeti i osjetiti, onda spoznaš razliku.
Sad sam u korak s njima, bogatom aristokracijom, i to doslovce… Ali, s krpom i metlom i peglom u ruci.
Nije ni to tako, ma nije uopće tragično.Sve te predmete držim i kod kuće, baš poput vas, od kad znam za sebe. Zaboravila sam na sve svoje diplome, prethodne uspješne poslove, važno je raditi što voliš i znaš. Od najmanjih nogu me čekalo pranje suđa i brisanje prašine, čišćenje cipela. Naučila sam sve na teži način raditi. Kako sam odrastala, sve je više bilo posla, a kad sam vlastitu obitelj osnovala… To je tek umjetnost nijansirana životnim događajima i potrebama svih članova. Moraš biti majka, žena, njegovateljica, sestra, prijatelj…
Uvijek sam sve podređivala obitelji, mijenjala poslove, a kad bih zatvorila vrata svoga doma, bila sam isključivo njihova.
Sada, kad sam daleko od svojih, sada kada i oni imaju svoje obitelji, radim poslove za koje nikada ranije ne bih ni pomislila da će ih biti za mene.
Radim u aristokratskoj bogatoj obitelji, s manirama, uglađenog ponašanja, u prostoru koji samo oni koriste. Nalazim se u njihovim sobama, kupatilima, slažem odjeću, kuham, kupujem. U nekom novom sam svijetu koji nije toliko različit od svih ostalih, a opet je.
Tu se na sredstvima za čišćenje i pranje ne štedi, sve mora blistati i svakodnevno se mora brisati. Kuhanje je posebna priča jer jedu po najskupljim restoranima, a onda od muke napravim mahune ili krumpir salatu i doslovce se uguše jedući.
Nema serviranja da je tanjur kao satelitska antena, a jelo golf loptica, to se jede juneća i pileća juha u zdjelama i sipa i sipa još. Bundeva juha je nestala odmah s malenim kockicama kruha koje sam izrezala i osušila i malo prepržila.
Na pitanje što žele kad se vrate da ih dočeka, jer idu na jahtu na nekoliko dana, ili avionom skoknu nešto obaviti, iznenadim se jer to je najobičniji sataraš.
Nisu u jelu zahtjevni, 2 puta dnevno i ništa u međuvremenu. Komad nečega i voće, to je obrok navečer, a ujutro obavezan tost s nečim, maslac i pekmez. Vrlo rijetko pečena jaja ili meko kuhana.
Nije ništa komplicirano osim ako ponašanje nekog od njih je bahato u skladu sa statusom. Vrlo su ležerni, vole svoj vrt, cvijeće, netko od njih sadi i pazi, drugi samo o tome pričaju.
Imala sam prilike vidjeti prijatelje obitelji kao i širu obitelj. Svako od njih je priča za sebe.
Aristokracija rođenjem je jednostavna, ljubazna, učtiva, s osmijehom, rade po kući i brinu se za sebe, serviraju si i odnose prljavo suđe, kuhaju si kavu, odnose prljavi veš u praonu. Zamole, ako nešto trebaju, zahvale se i kad im dodaš čašu vode i to s osmijehom. Namjeste si krevet, slože svoje stvari, nije idealno ali su uredni.
Pridošlice, novovalni su najgori. Bahati, odbruse, puni sebe, traže da ih se poslužuje, ništa neće sami, na sve prigovaraju, neprekidno nešto traže a ni sami ne znaju što hoće, ali sigurno ne što si donio naručeno od njih, jer nije to to.
Ni malo jednostavno, a opet nije ni tako teško živjeti i raditi kod njih. Treba se micati i biti nevidljiv, a da je posao obavljen. Treba uvijek imati osmijeh i baš uvijek reći nema problema, odmah ću ili kad želite ili kad trebate. Nema sjedenja i nema odmaranja u kući. Vani, na ulici pauza i to kratka, za to nema prigovora. Ali u kući neprekidno rad i samo rad, ne gledati u nikoga od njih ako te ne zovu ili nešto ne traže.
Jesam li se ovim poslom degradirala?
Pitam se i ne shvaćam to tako. Prijatelji se više ne čude, istovremeno mi daju podršku da ustrajem. Jer, kad im lijepo objasnim da se posao ni malo ne razlikuje od onoga što sam cijeli život svojoj obitelji radila, a da sad pri tome imam najmodernije aparate na raspolaganju i ne moram štedjeti kod pranja ni u čemu i uvijek mi netko kaže i hvala i dobijem plaću, shvate.
Kuham u vrhunski opremljenoj kuhinji namirnice koje si često, bolje rečeno nikada, ne mogu priuštiti, sada ih i pojedem. Imam slobodno vrijeme i imam svoj mir, a imam i poštovanje za dobro obavljen posao. Da ne radim kako treba, nema te milosti koja bi me zadržala.
Zato svima preporučujem da razmisle o prilikama koje se ukažu jedanput u životu, da ne propuste i bar na kratko osjete prostor i blagodat novca. Nema veze što je krpa, usisavač ili pegla u ruci.
Sve je to život, meni osobno samo jedna prolazna faza, pa koliko god da traje. Meni zapravo nikad nije dosadno zbog te moje fleksibilnosti i radoznalosti i upornosti.
Uvijek sam iskrena, tako sam i na razgovoru za taj posao rekla da nisam profesionalna spremačica niti kuharica niti čistačica, ali to cijeli život radim. Uvijek rado učim, a ovu godinu sam odlučila držati metlu i krpu kako bih se odmorila od ljudi i odgovornosti za njih. To je posao koji se traži i dobro nagrađuje ako ispuniš zahtjeve.
Moram biti diskretna, ne iznositi detalje, što vidim ne vidim, što čujem ne čujem, zato sam općenito iznijela sve.
Povjerenje nije lako steći a vrlo brzo se može izgubiti.
Odoh s krpom do pegle jer je ona sada na redu.
Autor: Lily Laum